''Znajući da je rat nešto neuobičajeno za svakoga čovjeka, znajući da se može poginuti u tom ratu, ostati bez noge, ruke, ta želja, to domoljublje bilo je jače od svih strahova. To je nešto što je duboko u meni, ja bih rekao u svakom srcu branitelja, mi smo bili ponosni u ratu, i sada smo ponosni tako da nema uopće dileme bih li ga ili ne bih ponovio'', jasan je Mile Dedaković Jastreb, zapovjednik 204. vukovarske brigade i obrane grada.
A za njega nema manjih i većih heroja. Ni kada ga je predsjednik Franjo Tuđman zamolio nije htio izdvojiti samo jednog čovjeka. ''Do jednoga, do zadnjega, rekao bih čak, do zadnjeg djeteta, do zadnjeg starca, sve su to heroji. Izuzetni heroji''.
Ivica Arbanas Vukovar je branio kao 22-godišnjak. Nije, kaže, pošteno još ni zakoračio u život, a već je u ratnim čizmama izdavao zapovijedi. Bio je prvi zapovjednik obrane Vukovara, 1. i 3. brigada ZNG-a: ''Ja kažem, ništa, idite u Borovo naselje, javite se Blagi Zadri, silos Đergaj će sigurno biti meta. Ljude smo odmah iz silosa izbacili da ne stradaju. Ja zovem Zagreb, za odobrenje. Na Tuškancu mi se netko javio. Oni su se prepali kad sam im rekao što ću napraviti. Nisam imao s kim razgovarati, prekinem vezu i kaže: Ništa, ja rušim avione i gotovo je''.
Bole ga neistine. Boli ga što o Vukovaru govore oni koji ga vidjeli nisu niti osjetili stravu rata u kostima i kaže: ''Ma nismo mi heroji, mi smo samo patnici. U tom određenom vremenu. To je naša mladost. Mi smo mladost proveli u ratu, to su naši izlasci, to su naši tulumi. Mladost prošla u ratu, u paklu rata''.
''Ali dragi Bog je htio da preživi. Da može reći što je i kako je bilo'', dodaje branitelj Zdenko Štefančić. Brat mu se spasio, ali ne i ostatak obitelji u Borovu selu. Pakao rata ovoga pripadnika 4. bojne 3. gardijske brigade, odveo je do logora i zatvorske samice, a Štefančić se prisjeća: ''U Beogradu sam bio osuđen na smrt, vodio se proces, osudili su me na smrt, međutim 14. kolovoza je bila ona velika razmjena, ja sam se već sa sobom pomirio da... Ili jesi ili nisi. Kad sam izašao iz logora, potvrdile su se moje sumnje, gdje sam saznao sam da su mi ubili mamu i dijete. Curicu od četiri godine. I brat da je jedva izvukao živu glavu jer je isto bio ranjen i ostavljen da iskrvari''.
Fotograf Mišo Lišanin se prisjeća: ''Jednostavno, to ljeto '91. nisam mogao gledati u Zagrebu što se događa, najbolje sam, da tako kažem, mogao pucati iz fotoaparata. Uzeo sam dvije stare Minolte, kupio filmova''.
Htio je da svijet, kroz njegov objektiv, vidi slike iz Vukovara. Najpoznatija, i njemu najdraža fotografija ona je na kojoj je Blago Zadro. Pokošen je rafalom nedaleko od mjesta na kojem ga je fotografirao. I danas kad gleda tu fotografiju, stisne mu se knedla u grlo: ''Uzdah. Prvo mi padne na pamet Vukovar. Cijela ta žrtva. Taj grad koji je sravnjen. Ljudi koji su istjerani. Stradali. Poginuli. Ranjeni. Kao da je iza njega Vukovar''.
U Koloni sjećanja godinama je na njezinom čelu vukovarski branitelj Ante Dugan Samuraj. Svaka im, dodaje, budi ratne emocije i sjećanja na suborce kojih više nema: ''Osjećamo se svakim danom kao i te '91. premda je odmaklo puno godina. Mi smo još uvijek časni i ponosni na te dane''.
''Bio bih najsretniji kada bismo imali političare koji se žestoko bore jednu godinu do izbora žestoko, žestoko, a onda tri godine rade isključivo za dobrobit Hrvatske'', kaže Dedaković, ali i dodaje: ''Međutim, ne. Oni čim su došli u Sabor, odmah se pripremaju za iduće izbore. Njih ne zanima ništa drugo osim stolica''.