Studija, također, navodi da je prenatalno otkrivanje Downovog sindroma bilo "slabo" tijekom razdoblja promatranja, koje je trajalo od 1987.g. do 2004.g. Slaba stopa otkrivanja može značiti da su "lažno pozitivni" nalazi doveli do pobačaja zdrave djece.
Pročitajte i ovo
Studiju je provodio Norveški nacionalni centar za fetalnu medicinu, a objavljena je u kolovoškom izdanju časopisa Ultrasound in Obstetrics and Gynecology. Studija je koristila podatke u kojima su svi slučajevi Downovog sindroma zabilježeni i otkriveni bilo genetskim testiranjem putem amniocenteze ili poslijeporođajnom procjenom. Studija otkriva da je prenatalno testiranje bilo vrlo netočno, navodeći da je "stopa prenatalnog otkrivanja bila samo 43%".
Rezultati studije su u skladu s drugim istraživanjima koja pokazuju da je prenatalni probir manje točan nego se prethodno mislilo. Izvješće objavljeno u časopisu Nature 2006.g. pokazuje da prenatalni probir može imati neispravno dijagnosticirane genetske varijacije poput oštećenja koja mogu voditi ka selektivnim pobačajima na temelju netočnih izvješća o genetskom poremećaju.
Studija koju je objavio Brian Skotko u American Journal of Obstetrics and Gynecology 2005.g. pokazuje kako su zdravstveni radnici skloni ponuditi pobačaj majkama nakon amniocenteze koja ukazuje na Downov sindrom.
Zamjećujući da je sada standard ponuditi trudnicama prenatalni probir za Downov sindrom, osobito ženama starijim od 35 godina, Skotko kaže da takvo testiranje "ne daje sigurnu dijagnozu Downovog sindroma, nego samo vjerojatnost određenog postotka".
Skotko kaže da je čak i nesigurna prenatalna dijagnostika Downovog sindroma rezultirala stopom pobačaja od gotovo 90% za fetuse kojima je sindrom dijagnosticiran.
