Taj plan bio je osnova vojnih vježbi 1979. godine u kojima je simulirano nanošenje udara na 25 ciljeva na teritoriji Poljske. Prema pisanju američkog lista National Interest, legenda o ofenzivi je bila samo krinka koja je trebala sakriti pravu prirodu konflikta — iznenadnog i munjevitog udara SSSR-a na NATO.
NATO je tada, za razliku od svojih hladnoratovskih neprijatelja, vodio politiku izbjegavanja korištenje nuklearnog oružja, odnosno njegovog postepenog uvođenja u rat ukoliko bi do njega došlo. Varšavski pakt je, prema otkrivenim informacijama, smatrao da je upotreba nuklearnog oružja neizbježna i planirao ga je, prema otkrivenim dokumentima, iskoristiti od samog početka. Takva koncepcija ratnih planova je davala Varšavskom paktu puno veću stratešku prednost nad NATO-om i vrlo je izvjesno da bi Alijansa taj rat vjerojatno izgubila.
Prema planu 'Sedam dana do Rajne' sovjetske nuklearne sile bi uništile Hamburg Düsseldorf, Köln, Frankfurt, Stuttgart, München, Bonn. Bilo je planirano uništenje sjedišta NATO-a u Bruxellesu, kao i belgijske luke Antwerpena te nizozemski Amsterdam. Na Dansku su prema planu trebala biti izvedena dva nuklearna napada. Na kraju bi NATO bio obezglavljen, a civilne vlasti u Zapadnoj Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj i Danskoj bi bile uništene i demoralizirane.
Te zemlje je nakon toga trebalo okupirati za sedam dana. NATO-u bi se također ograničilo slanje pomoći iz Velike Britanije i Sjeverne Amerike.
Kopnena vojska i nuklearno oružje
Nakon izvođenja nuklearnih udara u ofenzivu je trebala prijeći i regularna vojska. U planu 'Sedam dana do Rajne' bilo je predviđeno da Poljska postane radioaktivna zona koja bi izolirala Sovjetski Savez od njegovih snaga u Istočnoj Njemačkoj i Mađarskoj. Ta vojska, zajedno sa vojskama Istočne Njemačke, Čehoslovačke i Mađarske, trebala je biti dovoljna za izvođenje operacije. Kako se navodi, teoretski poljske snage su mogle biti iskorištene, ali se 1979. godine u SSSR-u pojavila sumnja u njihovu političku pouzdanost.
Plan SSSR-a prilično jasno ukazuje na to da bi u slučaju iznenadnog nuklearnog napada kopnena vojska postala najvažnija snaga, jer što se ona brže kreće, brže će biti uništen NATO, uključujući njegove zračne baze i pomorske objekte. S druge strane, NATO bi vjerojatno izgubio taj rat, jer pretpostavke Alijanse da bi rat postepeno prešao u nuklearni bile bi fatalne budući da je protivnik, odnosno SSSR, namjeravao iskoristiti nuklearno oružje već prvog dana.
'Scenarij Trećeg svjetskog rata u Europi je uvijek bio malo vjerojatan, ali istovremeno i posebno opasan. Znamo da bi eskalacija sukoba i prelazak u nuklearni rat bio ne samo vjerojatan, već zagarantiran. Jedino pitanje je koji obim bi dobio takav nuklearni rat i bi li u njemu ljudska civilizacija preživjela', zaključuje National Interest.
