"Vaše zalaganje za veće slobode, za veću zaštitu ljudskih prava, za manje državnog nadzora, to nije vaš ustupak Europi, to je posljedica vaših političkih uvjerenja", govorio je Schroeder tada pred Erdoganom, u ono doba turskom premijeru.
Pročitajte i ovo
Teško da bi ijedan politički čelnik u EU danas ponovio te riječi.
Erdogan (63) ostavio je svoj trag u životu turske republike kao nijedan političar od njezina osnivača Mustafe Kemala Ataturka. U svojoj dugoj političkoj karijeri iz svake je krize izlazio jači.
Životni počeci bili su mu skromni. Odrastao je u radničkoj obitelji u Kasimpasi, jednom od najstarijih dijelova Istanbula.
Njegovi mladi dani prikazani su u nedavno objavljenom filmu "Reis" (Vođa). Iako njegov ured tvrdi da nije imao nikakvog upliva u snimanje, filmski portret mladog Erdogana vrlo je nalik onome koji njeguju njegove odane pristaše.
Erdogan je u filmu opisan kao pravedan i religiozan čovjek koji se osobno žrtvovao kako bi pomagao ljudima u nevolji, prvo u Kasimpasi, a potom svuda u Istanbulu, čiji je gradonačelnik postao 1994. godine.
Njegova Stranka blagostanja stavljena je 1998. izvan zakona zbog islamskog fundamentalizma. Erdogan tada drži govor u kojem kaže da su "džamije naše vojarne, a minareti naše bajunete" zbog čega biva uhićen i osuđen na deset mjeseci zatvora.
Tom scenom završava spomenuti film, jer svaki Turčin jako dobro zna kakva je bila Erdoganova politička karijera nakon toga.
Godine 2002. dolazi na vlast s konzervativnom islamističkom Strankom pravde i razvoja (AKP) i postaje premijer. Na toj dužnosti ostao je do 2014. i izbora za predsjednika države.
Sada mu je cilj pretvoriti parlamentarni politički sustav u predsjednički, odnosno uzeti izvršne ovlasti u svoje ruke, o čemu će birači glasati na referendumu 16. travnja.
Nakon neuspjela puča u srpnju 2016., Erdogan je tom cilju pristupio s posebnom energijom. Za potrebe kampanje izabrao je više puta iskušanu taktiku "udaranja po neprijatelju", a za tu ulogu izabrao je Europsku uniju.
Uniju optužuje da pokušava obuzdati turski uspon, a prethodno dobre odnose sa zemljama poput Njemačke i Nizozemske potpuno je unazadio uspoređujući ih s nacistima.
Erdogan se svakako može pohvaliti uspjesima ostvarenim u vrijeme otkako je na vlasti. Turska je rapidno ekonomski napredovala, godine 2004. ukinuta je smrtna kazna, a zemlja je 2005. počela pristupne pregovore s EU.
I dok se veći dio Bliskog istoka guši u kaosu, Erdogan dokazuje da islam i demokracija mogu ruku pod ruku.
Situacija u zemlji zaoštrila se nakon pokušaja državnog udara. Erdogan je proglasio izvanredno stanje, deseci tisuća ljudi su uhićeni, uključujući novinare i mnoge druge koji su samo bili kritični prema vlasti. Oko 100.000 javnih službenika izgubilo je posao.
Europska unija takvu je reakciju smatrala puno pretjeranom i nije ostala nijema. Što ga su više europski čelnici kritizirali za autoritarnost, to se on više okretao od Unije. Optužio ju je da namjerno oteže pristupne pregovore i prozvao "križarskim savezom" koji ne želi većinski muslimansku zemlju u svojim redovima.
Zaprijetio je i da će vratiti smrtnu kaznu, što je suprotno europskim vrijednostima i značilo bi trenutačni prekid pregovora.
Polažući prisegu za predsjednika 2014. Erdogan je obećao "novu Tursku" i poslao pomirljivu poruku svojim protivnicima. "Ostavimo iza sebe stare sukobe u staroj Turskoj", rekao je tada.
Danas su podjele u zemlji dublje nego ikada, a te se podjele odnose i na odnose s EU.
Godine 2004. Schroeder je predvidio teške pristupne pregovore, ali kazao je kako "ne sumnja da će ovaj pravac Tursku dovesti do Europe".
Taj optimizam u međuvremenu je nestao. (Hina)
