Bogate zemlje Bliskog istoka i Azije, poput Saudijske Arabije i Kine, u stalnoj su potrazi na novim zemljištem za sadnju usjeva jer same nemaju dovoljno plodne zemlje i stoga ne mogu zadovoljiti prehrambene potrebe vlastitog stanovništva.
'Ljudi uvijek govore da se Afrika mora moći sama prehraniti. Kako bi ona to mogla kada Kinezi i Saudijci zauzimaju najbolju zemlju za sebe', pita se Danielle Nierenberg, direktorica projekta Nourishing the Planet (Hraniti planet), koji se provodi unutar Instituta Worldwatch.
U svom izvješću WI navodi da su strani investitori između 2006. i sredine 2009. kupili 15 do 20 milijuna hektara plodnog zemljišta u subsaharskoj Africi. Nierenberg upozorava da su milijuni hektara zemlje koje su prodale afričke vlade nedokumentirani.
Ta 'otimačina zemlje' marginalizira zemljišna prava lokalnog, posebice autohtonog stanovništva i ugrožava sigurnost hrane u ionako siromašnim afričkim zemljama.
'Kritičari predviđaju da ishod neće biti razvoj već ksenofobija, pobune, državni udari i još više gladi', piše u Andrew Rice, jedan od autora izvješća.
Više nevladinih udruga, među kojima su GRAIN, Oxfam i Oakland Institute, upozoravaju na negativne posljedice 'otimačine zemlje' u dijelovima svijeta u razvoju.
Međunarodni institut za gospodarski razvoj, Svjetska banka, FAO i Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj pak smatraju da ti ugovori 'novac za zemlju' ne moraju nužno biti loši i da bi mogli afričkim zemljama donijeti novac i pridonijeti izgradnji infrastrukture i sigurnosti hrane.
'Kada bi sve vlade na odgovoran način predstavljale interese svojih građana, ti bi ugovori mogli potaknuti prosperitet i sigurnost hrane za obje strane', priznaje izvršni direktor Worldwatcha Robert Engelman.
'Ali to nije često slučaj', dodaje i tvrdi da bi takve 'aranžmane' trebale obvezno nadgledati međunarodne institucije.(HINA)
