Kako je politički sin Francoisa Hollandea pobjedio na izborima u Francuskoj

Europa je spašena, ali pitanje je kakva je Europa spašena rezultatima predsjedničkih izbora u Francuskoj, velikoj i prevažnoj zemlji koja s Njemačkom čini osovinu Europske unije.

Pročitajte i ovo Optužena 51 osoba Potresno svjedočenje žene čiji je muž dovodio muškarce da je siluju: Zbog jednog dijela njihova su djeca izjurila iz sudnice IZBORI U FRANCUSKOJ Macron ne može računati na sigurnu pobjedu: Kako je Le Pen postala ona koja ''zaustavlja kaos''?

U slučaju Emmanuela Macrona spašena je forma, ali je pitanje je li spašen i sadržaj.

Kad malo bolje pogledamo, njegova je pobjeda vrlo brižljivo građena. Već u prvom krugu je jednom nepotističkom aferom koja nije dokazana, diskreditiran Francois Fillon, jedini kandidat koji je imao rješenje i pravu ideju i za formu i za sadržaj.

Diskreditiran je i Jean-Luc Melenchon, krajnji ljevičar koji je predstavljan kao netko tko je opasniji od Marine Le Pen. I onda logikom drugog kruga, točnije biranjem manjeg zla, birači su izabrali Macrona.

Pružen im je privid da su pobijedili elite u Francuskoj koje percipiraju isključivo kao duboko ukotvljene u dvije ključne stranke, lijevog i desnog centra.

Emmanuel Macron je, da tako kažem, politički sin Francoisa Hollandea, koji je gotovo lukavo, da ne kažem brutalno, "zradio" socijaliste nakon što su ga se odrekli, a on se morao odreći kandidature na predsjedničkim izborima i servirao je Macrona.

Vuk sit, a koza cijela – tako bi se otprilike nazvali izbori u Francuskoj u kojoj je nezaposlenost rekordna, a gospodarski rast rekordno mali, u velikoj zemlji s jako puno problema.

Podvukla bih crtu na ovaj način: kada ste bezidejni, a činjenica je da u cijeloj EU vlada jedna bezidejnost, jer je Unija u krizi lidera, onda se ljude plaši fašizmom i onda u drugom krugu jedne velike i važne zemlje kao što je Francuska, dobijete nacional-socijalisticu, i mladog bilderberga, globalistu i bankara.

Svakako da će ljudi u izboru između njih dvoje izabrati njega.

Predsjednik Macron za svoju politiku, za koju je jedino jasno da želi otpustiti oko 120 tisuća ljudi iz državne uprave u zemlji u kojoj je nezaposlenost rekordna i u kojoj je gospodarski rast jako mršav, mora za to dobiti potporu u Parlamentu i stvarati savezništvo u Parlamentu koji će se formirati u lipnju.

To ovisi o mnogo faktora. Prije svega njegov pokret En Marche! koji postaje stranka koja će se zvati La Republique En Marche!, nema za sada niti jednog zastupnika u parlamentu.

Vidjela sam danas popodne da su počeli vrbovati određene ljude s francuske političke scene. Kažu da idu s polovicom poznatih i polovicom nepoznatih. Svakome tko prati međunarodnu politiku je jasno da među tim nepoznatima reciklira neka stara lica još iz devedesetih godina među kojima ima i komunista i zelenih.

Prema tome, najprije ovisi o tome kako će proći njegova stranka, uz jako slabe socijaliste koji su na dnu i slabe, ali nešto bolje republikance, koji bi pojedinačno možda mogli zauzeti najviše mjesta na parlamentarnim izborima.

U takvoj dihotomiji Marine Le Pen vidi svoju šansu, ona ne krije ambiciju da postane liderica opozicije u Francuskoj. Također najavljuje promjenu naziva svoje stranke, vidjet ćemo hoće li biti zaokreta u njenoj politici, ali ona je na čelu najstrukturiranije euroskeptične stranke u Europi koja ima i zastupnike u Europskom parlementu. A euroskepticizam je posve legitimna politička opcija.

Druga stvar je to što Marine Le Pen pokušava pokriti da se iza zavjese njene stranke kriju mnogi kriptofašisti i otvoreni podržavatelji radikalno desnih stavova.

Prema tome, mislim da će parlamentarni izbori biti jedan veliki mozaik o kojem će uvelike ovisiti hoće li Macron uspjeti provesti svoju politiku.

Ukoliko uspije za čas će imati sindikate na ulicama. Sjetimo se Hollanda kojeg su svi na početku mandata dočekali s oduševljenjem, a nakon dvije godine je počeo tonuti. On i njegova administracija izvršili su silan atak na francusko radništvo, a na to se, čini se, još žešće sprema i Emmanuel Macron.