Da će se pitanje razgraničenja Hrvatske i Slovenije, pa tako i o zaljevu koji Hrvati zovu Savudrijska vala, a Slovenci Piranski zaliv, odlučivati međunarodnom arbitražom, načelno je dogovoreno prije gotovo punih deset godina. Bilo je to vrijeme slovenskih ucjena hrvatskom putu prema Europskoj uniji i najava kasnijih blokada pojedinih poglavlja.
Dogovor Sanadera i Janše
Načelan dogovor davne 2007. godine postigli su tadašnji premijeri Hrvatske i Slovenije, Ivo Sanader i Janez Janša koji su se 26. kolovoza susreli na Strateškom forumu na Bledu.
Naknadno je postignut dogovor da će o sporu Hrvatske i Slovenije odlučivati međunarodna arbitraža, no Sporazum o arbitraži potpisan je tek dvije godine kasnije.
Ni Sanader ni Janša tada više nisu bili na vlasti. Sanader je "zahvalio na suradnji" (kasnije se ispostavilo da je bio pritisnut ozbiljnim optužbama koje se još danas rješavaju na sudu), uz objašnjenje da je između ostalog otišao i zbog slovenske blokade pristupnih pregovora s EU-om nakon što nije htio trgovati hrvatskim teritorijema, a Janša je izgubio na izborima, također opterećen optužbama da je primio mito u slučaju nabavke borbenih oklopnih vozila. Sporazum su tako potpisali premijeri Jadranka Kosor i Borut Pahor.
Potpisan Sporazum
Svečano potpisivanje upriličeno je 4. studenog 2009. u Stockholmu u zgradi švedske Vlade i u nazočnosti švedskog premijera i tadašnjeg predsjedatelja Europskog vijeća Fredrika Reinfeldta. Njime je rješavanje graničnog pitanja Hrvatske i Slovenije prepušteno Međunarodnom arbitražnom sudu (PCA) u Den Haagu, a prethodno su ga odobrili zastupnici Hrvatskog sabora i članovi slovenskog Odbora za vanjsku politiku.
Arbitražni bi sud prema sporazumu trebao odrediti tijek granice na moru i kopnu, vezu Slovenije prema otvorenom moru i korištenje relevantnih morskih područja. Definirano je da će Arbitražni sud imati pet članova od kojih bi po jednog imenovale Hrvatska i Slovenija, dok bi do imena ostale dvojice i predsjednika trebale doći međusobnim dogovorom birajući s popisa kojeg će sastaviti predsjednik Europske komisije i povjerenik za proširenje.
Slovenski referendum
Cijeli proces trebao je započeti kad Hrvatska potpiše ugovor o pristupanju Europskoj uniji, obje zemlje morale su ratificirati Sporazum i unaprijed se obvezati da će prihvatiti presudu kakva god ona bila.
Ipak, ni nakon toga nije sve teklo glatko. U Sloveniji su postojali žestoki otpori takvom razvoju događaja, a odluka o arbitraži završila je na referendumu. Tijesnom većinom, od svega nešto više od 51 posto, Slovenci su prihvatili Sporazum o arbitraži 6. lipnja 2010. godine. Sporazum o arbitraži stupio je na snagu 29. studenog 2010. godine.
Imena arbitražnih sudaca doznala su se u siječnju 2012. godine. Za predsjednika Arbitražnog suda, koji je konstituiran istog mjeseca, imenovani su Gilbert Guillaume iz Francuske, Bruno Simma iz Njemačke i Vaughan Lowe iz Velike Britanije. Na prijedlog Hrvatske imenovan je Budislav Vukas, a Jernej Sekolec na prijedlog Slovenije.
Tada je objavljeno i da Hrvatsku pred sudom predstavljaju Maja Seršić, predstojnica Katedre za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, te Andrea Metelko Zgombić, šefica Odjela za međunarodno pravo Ministarstva vanjskih poslova.
Prijenos odluke Arbitražnog suda gledajte uživo na portalu DNEVNIK.hr
Pirangate
I dok je njih sve čekala gomila posla, činilo se da svima ostalima na obje strane granice ne predstoji ništa drugo nego sjediti i čekati odluku. Međutim, do pukog sjedenja nikome nije bilo, ni diplomaciji, ali ni tajnim službama.
Tako je u srpnju 2015. godine najprije srpski Kurir objavio da odluka o dodjeli najmanje dvije trećine Savudrijske vale / Piranskog zaljeva ide u korist Sloveniji. Nakon toga je 22. srpnja i Večernji list objavio audiosnimke nekoliko razgovora slovenskog člana suda Jerneja Sekoleca sa slovenskom zastupnicom na sudu Simonom Drenik koji su snimljeni krajem 2014. i početkom 2015. godine. Sekolec je u razgovorima prenosio detalje iz povjerljive rasprave članova Suda, kao i izjave i mišljenja ostalih članova, Guillaumea, Simma, Lowea i Vukasa.
U tim je razgovorima prenio izjavu Guillaumea da su "Slovenci dobili što su htjeli na moru" te ustvrdio da će Slovenija dobiti dvije trećine, ako ne i više, spornog zaljeva. Sekolec je vrlo brzo nakon toga podnio ostavku, a cijela je afera u medijima vrlo brzo dobila zvučan naziv Pirangate.
Hrvatska vlast, kojoj je tada na čelu bila Kukuriku koalicija, žestoko je reagirala. Zoran Milanović, tadašnji predsjednik Vlade, održao je sastanak s čelnicima parlamentarnih stranaka 27. srpnja, nakon čega je najavio da Hrvatska izlazi iz arbitraže.
"Sastanak je bio kratak, u suglasju. Hrvatska mora raskinuti arbitražni ugovor i držati se međunarodnog prava. Očekujem veliku podršku i nadam se da ću je dobiti jednoglasno", rekao je tada Milanović, dodajući da je postupak kontaminiran. To je sintagma koju ponavlja i današnji vrh vlasti kada govori o postupku arbitraže.
Izlazak Hrvatske iz arbitraže
Jednoglasnu podršku zaista je i dobio. Sabor je već dva dana kasnije, 29 srpnja, jednoglasno donio odluku kojom je obvezao Vladu da pokrene postupak izlaska iz arbitražnog sporazuma. Za takvu odluku izjasnio se svaki od 141 zastupnika, koliko ih je bilo na sjednici.
Slovenija je pokušala sanirati štetu imenovanjem na upražnjeno mjesto arbitražnog suca Ronnyja Abrahama, tadašnjeg predsjednika Međunarodnog suda pravde (ICJ), no ni to nije pomoglo. Abraham je na to mjesto imenovan 27. srpnja, no samo tjedan dana kasnije, 3. kolovoza, Abraham je podnio ostavku.
Sud je tada priopćio da je Abraham na imenovanje pristao u nadi da će to pomoći u obnovi povjerenja između Hrvatske i Slovenije te omogućiti normalan nastavak procesa uz odobrenje obiju strana. No vrlo je brzo uvidio da "trenutna situacija ne može ispuniti ta očekivanja" pa je odlučio da više nije primjereno da bude arbitar u postupku.
Arbitražni sud pravio se da se ne događa ništa dramatično pa je nastavio s radom, no valjalo je imenovati dva nova člana. Jer, osim upražnjenog mjesta slovenskog predstavnika ostala je prazna i fotelja hrvatskog člana arbitraže Budislava Vukasa, koji je također krajem srpnja podnio ostavku.
Imenovani novi suci
Stoga je Guillaume 25. rujna 2015. imenovao Norvežanina Rolfa Einara Fifea slovenskim, a Švicarca Nicholasa Michela hrvatskim predstavnikom u arbitraži. Hrvatsku to nije pretjerano impresioniralo, kao ni službena odluka Stalnog arbitražnog suda u Haagu od 30. lipnja 2016. da će se arbitraža nastaviti bez obzira na to što je Hrvatska iz nje izašla. Sud je u svojoj odluci potvrdio da je Slovenija kršila neke odredbe arbitražnog sporazuma, ali ne u mjeri koja bi opravdavala izlazak Hrvatske.
Unatoč tome, Hrvatska se nastavila ponašati kao da arbitraža ne postoji, a tako se postavila i do današnjeg dana.
Peđa Grbin, SDP-ov saborski zastupnik, nedavno je ustvrdio da je upravo u tome i najveći problem. "Vlada od ožujka 2016. godine, odnosno Miro Kovač i Davor Ivo Stier nisu poduzeli niti jednu radnju koja je potrebna da bi došlo do prestanka sporazuma. Time su Hrvatsku doveli u izrazito tešku situaciju jer su dali za pravo Sloveniji kada tvrdi da sporazum nije prestao, a dali su za pravo i sudištu kad je odlučilo nastaviti postupak i donijeti arbitražni pravorijek", rekao je Grbin početkom ovog mjeseca.
Grbin, naime, tvrdi da je Vlada trebala provesti postupak pregovora sa Slovenijom, a u slučaju neuspjeha trebao je uslijediti postupak mirenja pred glavnim tajnikom UN-a. Prozvani političari vladajućeg HDZ-a optužili su Grbina za strančarenje i svrstavanje na slovensku stranu.
Hrvatska odluku ignorira
U svakom slučaju, današnju odluku Hrvatska namjerava potpuno ignorirati i praviti se da ona uopće ne postoji. Slovenci je, pak, željno iščekuju, no zapravo nitko ne zna što će se dogoditi nakon njezine objave. Premijer Andrej Plenković prije nekoliko dana rekao je da očekuje tek "jako puno živahne atmosfere u medijima", dok Slovenci najavljuju da će polazišna točka za svaki njihov budući kontakt s Hrvatskom vezan uz pitanje razgraničenja biti upravo odluka Arbitražnog suda.
Kod zračne luke u Vilniusu
Penava poručio
Strašna tragedija
