Svaka nacija kolektivno troši lovu na nešto, a mi, eto, na skijanje

Dvije stotine tisuća Hrvata ovog je tjedna otišlo na skijanje. I vala, neka su, nije mi uopće žao što su o'šli, niti mi žao, niti sam zavidan, lonca mi smrznute sarme.

Pročitajte i ovo Kolumna Hrvoja Šalkovića Treba li facebook-prijateljevati s partnerom ili bračnim drugom? Kolumna Hrvoja Šalkovića PMS je PMS je PMS, to je tako kako je, drži gaće kada krene, i nema heroja koji tu može išta napraviti

Pa što sada, nisu krali, nisu otimali, ljudi pošteno zaradili, pa otišli na skijanje, ne'š ti, ionako nam na Sljemenu i Platku snijega nema, a Bjelolasica svako malo plane, kao Karamarko kada ga pitaju za razvojnu strategiju HDZ-a.

Naravno, ima tu svakakve bagre, poreznih dužnika đon obraza, ima poslodavaca čiji radnici mjesecima nisu vidjeli plaće, ima buzdovana s tri BMW-a kupljena na lizing i punim ladicama neplaćenih obveza prema dobavljačima. Ima tu svakakvih kvarnih bitangi, ali toplo se nadam da je prema pitomim talijanskim i austrijskim bregima otišao mahom pošten svijet.

Pa onda čujem kako se većina tih ljudi zadužuje kako bi otišla na skijanje, kako velebne aranžmane rastežu na sto pedeset rata otplate, pa neka rastežu, vala, neka im, ne rade ništa ilegalno. U mojoj dobroj, maloj Hrvatskoj rastezanje rata otplate ionako je nacionalni sport, jednako kao i čučanje u minusu i igranje Toše kada inkasator zakuca na vrata.

Svi koji čitaju moje kolumne znaju da se rado sprdam iz svega i svačega, pa fino čekaju da sada zaokrenem i od ovoga napravim kakvu zajebanciju. Ali neću.

Neka ljudi skijaju, što ću im ja? Neka dokazuju status u društvu, neka se prave važni, neka budu na svježem zraku, neka ih susjedi i rodbina mrze po povratku, kada se nacrtaju na radnim mjestima onako fino opaljeni vjetrom i suncem.

Koliko ono košta skijanje? Oko dvije tisuće eura?

Pa dobro, i nije to sada neki ne znam kako veliki novac, naravno, u slučaju da si zaposlen, imaš redovna primanja i ne kolje te nikakav kredit. A i što možeš pametnije napraviti s tih dvije tisuće eura?

Što ti ga znam… možeš otići na turu srednjevjekovnim njemačkim dvorcima, proučiti histografski presjek srednje europe, degustirati kulinarsku ponudu, vratiti se pametniji za jedno sto novih stvari koje nisi znao o našem nasljeđu.

Možeš sjesti na avion, odletjeti na drugi kraj svijeta, u Mongoliju recimo, pa tamo jahati stepama, živjeti s domorodcima, opipati bilo nekog drugog svijeta, vratiti se oplemenjen s jedno sto novih stvari koje nisi znao o drugim kulturama. Isto ima svježeg zraka, ima i kuhanog vina, a ako baš zapneš, neka mongolska skvo će ti rado napraviti germ knedle.

Za dva soma eura možeš i do sidnejske opere na premijeru i nazad, i još će ti ostati novaca.

Za dva soma eura možeš u antikvarijatima nakupovati jedno sto rijetkih knjiga koje možeš u miru rastegnuti na čitavu godinu čitanja i osjećati se baš gud.

Ali opet se onda vraćamo na istu stvar, jer se time praviš važan, postaješ intelektualni snob, pa te sve kolege mrze kada se prvog dana posla pojaviš u uredu sav opaljen od znanja i produhovljenosti.

Jednako kao što prihvaćam da se meni može predbaciti da sam putnički snob sa svojih 115 proputovanih zemalja u guzici, i da se bez veze pravim važan.

Svi koji prate moje kolumne znaju da se volim sprdati iz svega i svačega, i čekaju da opalim neku zajebanciju na račun dvije stotine somova skijajućih Hrvata.

Ali neću, neka svatko radi što hoće, neka rasteže rate otplate koliko hoće, neka se svatko zadužuje za što god poželi. Neka ljudi skijaju koliko god hoće.

Uostalom, ne volim taj komunistički pristup gledanja u kojem se svakoga tko ima, koji je zaradio, pa makar i pošteno, i koji troši, proziva zbog rasipništva i života na visokoj nozi. Dao nam bog da svi zarađujemo hrpu para i da trošimo kao pijani Rusi kada ih uhvati svjetska bol.

Dao nam bog da svi imamo love, kao nacija.

A kao nacija valjda nećemo napredovati niti nazadovati zato što stotine tisuća ljudi uporno, iz zime u zimu, drobi dva soma eura na skijanje, a ne na nekakva tamo drugačija putovanja, širenje vidika, duhovna i intelektualna punjenja… valjda…

Islanđani troše hrpe novca na knjige, nacija su koja najviše čita i piše na svijetu. Nizozemci bacaju lovu na daleka putovanja, nema sela u svjetskim vukojebinama gdje nećeš naletjeti na barem jednog letećeg Holandeza.

Svaka nacija voli kolektivno trošiti lovu na nešto, a mi, eto, volimo na skijanje. Pa što ima veze?

I na kraju samo ostaje pitanje…

Nakon dominacije španjolskih i turskih sapunica u našem domaćem prime time-u, koje su sljedeće?