DOZNAJTE GDJE SE SKRIVAJU POSLOVI BUDUĆNOSTI

Maturanti započinju sljedeću fazu svog života. Ponekima se sljedeći korak u život čini kao uzbuđenje, drugima možda zastrašujuće. O tome kako otkloniti sumnje u odluke koje moraju donijeti, razgovarali smo s Tomislavom Tipurićem, tehnološkim strategom za partnere u Microsoftu koji iz vlastitog iskustva govori koliko je uzbudljivo životno prostranstvo odluka koje su pred nama, bilo da tek ulazimo u svijet odraslih ili smo već duboko u njemu.

Pročitajte i ovo Adaptacija novoj situaciji U našem gradu domaći sve više odlaze, a stranci dolaze: "Ovdje sam već pet mjeseci, planiram ostati još dugo" Oglasi za zahtjevne mete Osvanuo oglas i na dark webu, svjetska sila traži špijune: "Opasnost je blok u nastajanju"

Uskoro će maturanti birati kako će provesti sljedeću fazu svog života. Kada se kaže 'životna faza', to zvuči vrlo ozbiljno – što biste im preporučili, kako da pristupe odabiru koji je pred njima, bilo da biraju fakultet ili poslodavca?

Prije svega bih rekao da bi trebali pokušati pronaći ono u čemu uživaju dok rade, jer svatko od nas je najbolji u onome što uistinu voli raditi. Tada dajemo cijelog sebe i u takvom zanimanju, koje nam prirodno pripada, možemo i uspjeti. Potrebno je dakle razmišljati o tome što žele raditi, a ne o tome što žele studirati, jer promjene su danas brže no ikad i puno je ljudi koji završe fakultet određenog smjera, a na kraju rade nešto potpuno drugo.

Današnji obrazovni sustav jednostavno nije usklađen s potrebama poslovnog svijeta. To nažalost mlade stavlja u nepovoljan položaj da dio srednje škole lutaju, ne znaju što bi i kako, pa upišu fakultet često i prema željama njihovih roditelja, savjetima prijatelja i slično. Možda ga završe, možda ne, a na kraju rade posao totalno drugačiji od onoga koji bi prirodno trebao uslijediti. Dakle, moj savjet bi bio - ne birati fakultet – primjerice, želim studirati medicinu, ekonomiju… nego reći, želim u životu raditi ovo, sad me ovo zanima, ovo je ono u čemu sam ja dobar. Možda znam dobro pisati, možda znam lijepo pričati, možda sam dobar s računalima, možda znam dobro programirati. Sve to skupa treba staviti na jednu stranu i reći ok, to je ono u čemu sam zapravo dobar. S druge strane, treba promisliti koje ja zapravo zanimanje želim odabrati, na što moje srce zaigra i na što sam spreman potrošiti i svoje vrijeme izvan škole ili fakulteta. Nakon toga treba odabrati onu obrazovnu instituciju ili posao možda već nakon srednje škole, koji će mi omogućiti prijeći put od onoga gdje trenutno jesam do onoga gdje želim biti. To je ono što nam obrazovna institucija kao i naš prvi poslodavac trebaju omogućiti.

Hrvatica među Googleovom elitom: Kristina Baus dokaz je da se obrazovanje i trud isplate

Prema Vašoj procjeni, koja su top tri posla budućnosti na koja bi maturanti trebali obratiti posebnu pažnju i nastaviti u toj 'sljedećoj životnoj fazi' raditi u skladu s cjeloživotnim učenjem?

Rekao bih da ICT nije samo sektor budućnosti, nego sektor današnjice. Ja pred vama stojim s dva uređaja, u sobi mi se puni treći, četvrti se nalazi u dnevnom boravku, dakle imam dva do četiri uređaja koje koristim svakodnevno. I tako je s većinom ljudi. Dakle, mi već danas živimo u dobu IT-a. Upravo zbog toga, u bližoj će budućnosti biti važna zanimanja koja su vezana uz stvaranje softvera, bilo u smislu pisanja mobilnih i web aplikacija, ili pak stvaranja i održavanja velikih sustava koji su kombinacija cloud servisa, senzora i drugih mobilnih uređaja. Na to se prirodno nadovezuju i 'novi' analitičari, koje nazivamo 'podatkovnim znanstvenicima' odnosno data scientistima koji će u šumi podataka tražiti vrijednost za kompaniju kao i za krajnjeg korisnika. To su poslovi koji će sigurno u sljedećih pet do deset godina imati velik bum i potrebno nam je jako puno stručnjaka takvog profila.

Može se primijetiti da svaka industrija već pomalo kreće prema uporabi digitalne tehnologije. Na WinDaysima je ove godine bio i segment koji se bavi digitalnim marketingom. Moglo bi se postaviti pitanje kakve sad veze marketing s tehnologijom. Naravno da ima, zato što jednostavno živimo u dobu IT-a. I sigurno da će posao koji je vezan uz IT na neki način biti ono što zovemo posao budućnosti. Dakle, nedostaje nam programera, bilo u aplikativnom smislu, sistemskom, kakvom god. Nedostaje nam digitalnih stručnjaka, nedostaje nam ljudi koji prepoznaju marketinške i druge trendove te znaju kako u marketingu primijeniti digitalnu tehnologiju. Nakon ovog vremena eksplozije digitala, doći će nam vrijeme o kome ipak još možemo samo sanjati. Kad tehnologija bude toliko primijenjena u životu da je jednostavno i prestanemo vidjeti, onda će nam se otvarati neki drugi vidici postat će puno važnije poznavati nekakvu struku unutar koje se primjenjuje digitalna tehnologija. Tada ćemo vidjeti procvat i u medicini i u poljoprivredi i u svim drugim industrijama.

Kako pristupiti karijeri na 'zdrav način', da možemo izvući dobro za sebe, za one za koje radimo i za cijelo društvo te uspostaviti dobar odnos prema poslu i stvaranju vrijednosti? Što danas znači planirati karijeru?

Danas se dosta priča o upravljanju karijerom. Osobno ne smatram da se karijerom može do kraja upravljati. Da, dobro je znati gdje želiš biti i važno je imati plan. Ali, na tom planu treba imati dovoljno fleksibilnosti za prilike koje nam se možda pruže, a koje ne možemo predvidjeti. Kad sam upisao FER, razmišljao sam o tome da ću biti programer. Bio sam uvjeren da ću programirati, da je to moj životni poziv. Međutim, odjednom se otvorila priča s Microsoftom. Postao sam Microsoftov Student partner, jedna od naših volonterskih funkcija putem koje studenti zapravo dobivaju radno iskustvo, pristup softveru i prilikama za učenje.

Ušao sam u svijet prezentiranja, javnog govorenja i to danas čini gotovo 90% mog posla. Volim takav posao, obožavam to što radim. Nisam mogao u karijeri isplanirati da ću biti prezenter u nekoj globalnoj korporaciji, da ću razmišljati o 'salesu' (op.a. prodaji), marketingu itd. To nije nešto što je bilo u mojoj glavi u srednjoj školi. Ali rekao sam - ok, idem u smjeru IT-a. To je negdje gdje se vidim i bit ću dovoljno otvoren da sve prilike koje mi se pruže u životu, iskoristim. Neću reći ne ni u jednoj situaciji koja ima veze s onim što ja u životu želim raditi. Ovo razmišljanje nastavljam primjenjivati i danas, jer puno je toga još ispred mene. Na takav način treba gledati na karijeru. Treba biti usmjeren prema nečemu i ostati otvoren prema svakoj prilici koja nam na putu može doći.

Ponekad se čovjek nađe u teškim situacijama. Među njima je primjerice i otkaz ili ako ne uspiju upisati željeni fakultet, ili dobiju odbijenice na poslove za koje su aplicirali, pa se to može doživjeti kao tragedija i sputati nas u daljnjim koracima. Što biste preporučili mladima da čine, kako da se postave u takvim situacijama, imate li neki primjer koji slikovito opisuje kako je najbolje nositi se s preprekama na putu?

Prije svega bih rekao da se ne smije paničariti. Uvijek smo uronjeni u dnevne probleme i to je normalno. Stvari nam se događaju na ovaj ili onaj način. S njima se nosimo ili ne nosimo. Volim to gledati na sljedeći način. Vjerujem da čovjek stvarno ima dvije ljubavi svog života. Jedna je romantična, vezana uz izbor našeg životnog partnera, lepršava i ushićena. Druga je poslovna, odnosno profesionalna. To je ono što radimo. Ja svoj posao volim. Ne samo da ga radim jer trebam privređivati za svoju obitelj nego i uistinu volim to što radim. E sad, padovi i uspjesi i u jednoj i u drugoj ljubavi su identični, donose jednako radosti i boli. Kad čovjek doživi pad u romantičnoj ljubavi, kad te netko u kog si zaljubljen ostavi, prevari - to bude teško. Ali, bude teško tjedan, dva, tri, kako kome. Nakon toga naučiš živjeti s tim, navikneš se na to da će možda doći netko drugi.

Nekako smo u profesionalnom segmentu neskloni tome, kad doživimo poraz. Često se tu zna dogoditi da kad padnemo, mislimo da se više ne možemo ustati. Znam i nekoliko ljudi koji su nakon otkaza na poslu promijenili kompletan način kako funkcioniraju. Promijenili su osobnost. Njih je to toliko pogodilo, da se više nikada nisu oporavili i otišli dalje u novom smjeru. A prilika je sigurno bilo. Svaki mladi čovjek mora biti svjestan da smo svi mi ljudi od krvi i mesa. Poraz je normalna stvar. Ne možeš svaki puta dobiti. Svi koji su se bavili sportom to jako dobro znaju.

Nije sve što sam napravio u životu bilo uspješno. Na koliko samo školskih i studentskih natjecanja nisam bio među najboljima. Bilo je i prvih poslova gdje sam, naravno, radio greške i nije sve bilo onako kako sam ja zamislio. Jednostavno sam znao da moram čekati svoju priliku. Nakon nekog vremena došlo je i moje vrijeme i eto – napraviš stvari dobro i pobijediš, uspiješ.

Mislim da mladi ljudi moraju u sebi graditi taj sportski duh i tako gledati na svoj život. U samu riječ uspjeh, na engleskom success, utkan je plan kako uspjeti. Kad kažemo success pada nam na um riječ sukcesivno, što znači uzastopno. Dakle, uzastopnim pokušajima mi zapravo dolazimo do uspjeha. Čovjek i čovjekov život je antifragilan sustav. Što bi to značilo? Fragilno je lomljiva kategorija, a mi većinom mislimo da je suprotno tome pojam čvrsto ili robusno. Ako bolje pogledamo, fragilno je sustav koji se trešnjom razbija. Dakle, kad uzmete čašu, prevozite je negdje i ako bude previše trešnje, čaša će se razbiti. Robusno zapravo znači da ako neki sustav tresemo, on se ne mijenja, dakle on je neutralan na trešnju. Pravi suprotan pojam bi bio antifragilno što je karakteristika sustava koji upravo trešnjom odnosno naprezanjem postaje bolji, primjerice poput mišića koji treningom rastu. Čovjekov život i karijera je upravo takva - na temelju malih poraza, malih grešaka, uči, razvija se i na kraju postaje vrhunski profesionalac i uspješan čovjek.