Moja dobra, mala Hrvatska postoji već dva puna desetljeća, i kada se već nismo brendirali na neki drugi, manje nogometni način, kada nas već ne prepoznaju po filmašima, bendovima koje pune arene, po kakvom velebnom DJ-u koji rastura na Ibizi ili u Miamiju, kada već nemamo recentne nobelovce i oskarovce, kada nismo izumili toplu vodu, niti pronašli naftu, kada već nismo postali hit ni po čemu dugome osim po onome bajkovitom komadu obale, na koji nas je sam dragi Bog nasadio, i po tom našem kockastom dresu, onda smo sada loptometnu promociju dotjerali do krajnjih granica.
OVDJE pročitajte sve Kolumne Hrvoja Šalkovića
Da se razumijemo, ja sam istinski, pravi navijač naše nogometne repke, i to ne samo kada su velika natjecanja, pa nam država pomodarski klizne u kockastu euforiju. Ja tu repku volim i kada su kvalifikacije i kada su prijateljske utakmice, i kada gube i kada dobivaju. Previše sam noktiju izgrizao, previše puta urlao od sreće ili padao u očaj, previše puta gol skočio u Manduševac da tu repku ne bih osjećao negdje duboko u kostima.
Postali smo pravi hit i čitav svijet priča o nama. Najprije zbog onog famoznog penala, čije su animirane šaljive inačice odmah postale globalni youtube hit. Narod već danima psuje majku onom sirotom bilmezu od suca, odriče se sushija, a oni najradikalniji čak idu toliko daleko da zazivaju nalet tsunamija na japanske otoke.
Čekajte ljudi, stanite na loptu. Sjeća li se itko Francuske 1998.? U četvrtfinalu je Bobanu i društvu na noge došetala Rumunjska, stvari su izgledale prilično ravnopravne, sve dok sudac nije dosudio nepostojeći penal za nas. Šuker je mjerio taktove vratnih žila, pa onda kulerski zakucao loptu u mrežu. Rumunji su plakali kao mala djeca, a Asanović, na kojem je napravljen penal izjavio je – pored mene je trčao neki plavi dečko, vukao je on mene, vukao sam ja njega, sudac je sudio i što sada… Sprdali smo se s Rumunjima, koji su ispali s prvenstva, u četvrtfinalu, utakmici nakon koje nema popravka. Sprdao se Asanović, sprdao sam se ja, sprdale su se bakice na Dolcu, bilo nam je zabavno.
A uvijek su me pitali kakva je ta Hrvatska iz koje dolazim...
Sjeća li se netko World Cupa 2002.? Povijest pamti da smo tukli Talijane dva naprema jedan, povijest pamti da je Vieri najprije zabio jednoga, pa je Ola izjednačio, a Miki Rapajić onim suludim lobom u rašlje srušio Talijane. Ali sjeća li se itko da je Vieriju poništen još jedan gol zbog navodnog zaleđa? Sjeća li se itko da je sudac čitavu utakmicu navlačio za nas? Pobijedili smo, a mene je idućeg jutra ravno iz Rima nazvao jedan moj pajdo Talijan, pa valjda punih deset minuta huktao u slušalicu – Šale, nije fer, nije fer, nije fer, nije fer… Bem ti, kao da sam ja sudio…
Ako prvenstva pozorno pratiš dvadeset godina, a ja pratim, onda shvatiš da na kraju sve nekako dođe u nulu. Nekada to pokradu, nekada navlače za tebe, sve je to dio priče, sve to na kraju dođe u ravnotežu.
Srećom, našu famoznu utakmicu otvaranja gledala je trećina zemaljske kugle, pa smo zbog tog penala stekli globalne simpatije. Sudac mora navlačiti za Brazil, pokraj majušne Hrvatske – kako holivudski. Voda ide na naš mlin, svi pričaju o nama.
A ako je možda ipak postojao neki kutak svijeta u kojem se nije pričalo o nama, gologuze fotografije s bazena su riješile i taj problem.
FOTO Golišavo kupanje naših Vatrenih nogometaša u Brazilu
Polako ljudi, slažem se, naravno, sve je to gnjusno, i tog lešinarskog paparazza bih kaznio s oduzimanjem opreme i doživotnom zabranom bavljenja fotografiranjem.
Ali kako bilo, postali smo svjetski hit!
Nema tih milijuna kuna koje za uspješno brendiranje Hrvatske može istovariti turistička zajednica, koliko to uspješno može odraditi Lovrenova gola guza.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
