Nesretna žena, ilustracija (Guliver/Thinkstock)
Nesretna žena, ilustracija (Guliver/Thinkstock)

Nisu sve iseljeničke priče bajne. Ponekad planovi o boljem životu u iseljeništvu padnu kao kule od karata.


Hrvatica na privremenom radu u Njemačkoj koja trenutno živi u začaranom krugu kredita, dugova i neimaštine, javila se redakciji CroExpressa. Željela je ostati anonimna, a ovo je njezina priča.

'U Njemačkoj sam godinu i pol. Sve je išlo svojim tokom; radila sam sve i svašta za tu plaću, koja mi je bila sigurnost za moju djecu koja su u Hrvatskoj. Kada sam postala kreditno sposobna, dignula sam kredit koji bi pokrio ono što je zaduženo u Hrvatskoj, iz vremena kada sam radila mjesecima bez plaće. Svi koji su to prošli znaju o čemu govorim; djeca, škola, računi, karte, ostalo da ne nabrajam.

Moji problemi počinju kada sam prije pet mjeseci promijenila posao.

Radni dan mi je dotad trajao od 6 ujutro do navečer, kako koji dan, ali prije 20 sati nije završavao. Između smjena pauza od sat ili dva (ali to nije pauza kao svuda nego drugi posao jer firma tako zahtijeva), bez ijednog slobodnog dana ili, ne daj Bože, vikenda. Došla sam u fazu da spavam sjedeći, a posao je bio takav da sam morala biti koncentrirana maksimalno. Nekada sam uspjela skuhati onu juhu iz vrećice i to ako sam imala snage nakon posla. Pretežno gladna, nenaspavana, slomljena i psihički i fizički, to sam trpjela do unazad pet mjeseci kada sam dala otkaz.

Tu kreću moje muke.

Bivša firma je poslala dopis da će mi uplatiti plaću koja, naravno, nikada nije sjela na moj račun niti mi je vratila moju diplomu. Ali ja sam u roku pet dana počela raditi u drugoj firmi. I sada je trebalo raditi dva mjeseca bez eura. Stan u kojem sam bila do unazad mjesec dana redovno sam plaćala dok su i moja primanja bila redovna, da bi vlasnik stana nakon saznanja da sam dala otkaz u toj firmi rekao da moram van ili da će mi povisiti stanarinu, jer je znao da izlaza nemam. Na to sam i pristala. Stanarina se treba platiti, kući u Hrvatsku treba poslati, kredit čeka, karta za S-bahn... O hrani nema ni govora, a moje plaće, koju sam krvavo i pošteno zaradila, nema.


Što sada, kako dalje?

Nova firma, novi ljudi, kako objasniti situaciju? Nova sam, tek došla, nezgodno i jadno. Dok se nije desilo da sam jednu noć spavala na ulici. Gazda je promijenio bravu na vratima jer očekuje svoj novac. Pokušala sam mu objasniti, ali nije išlo. Dala sam mu zadnjih 300 eura koje sam štedila djeci za dolazak k meni na praznike, na što mi je on samo otključao stan i pustio me unutra, a sutra kada se vratim da mu donesem ostatak, inače ući ne mogu.

Stigla sam na posao, porazgovarala s jednom od radnih kolegica, koja mi je prva dala novac za stan. Obavijestila sam firmu o situaciji i tvrtka mi je drugi dan uplatila akontaciju. Nemam riječi za njih. Nisu morali. Tko sam ja? Tek sam došla, kako znaju kakva sam, koje su moje namjere? Kapa dolje do poda. Znači, taj mjesec sam riješila. Kako dalje? Već sam s plaćom u dugu. Treba raditi još toliko da bih dobila normalnu plaću.

Došao je i sljedeći mjesec, ista priča. Stan, djeca, kredit, moje potrebe nisu ni u planu. Na posao se mora, za kartu se nema, gazda dolazi u neko doba noći: lupa, zvoni na vrata, hoće svoj novac. Ja u stan ne dolazim četiri dana. Spavam na ulici, ne mogu više podnijeti pritisak njegovog urlanja. Sramota me ljudi koji slušaju. Požalim se u firmi nakon što su vidjeli da sam iscrpljena ,drugi kolega mi pruži novac za stan. Plakala sam kao dijete. Ljudi niti me znaju, niti poznaju.

I tako, evo pet mjeseci u krug. Naravno, tu su se desile i četiri kazne za S-Bahn. Sada sam na rubu snaga. Tražila sam danas u banci da uzmem veći kredit, pokrijem ovaj što imam i da od ostatka kredita vratim tim ljudima njihovo i platim kazne. Ne može – jedan mjesec sam kasnila s plaćanjem, kada mi bivša firma nije isplatila plaću. Ne mogu više te ljude pogledati u oči od srama, a šlepaju me već punih pet mjeseci.

Znam da će biti svakakvih komentara. Ali zapitajte se ovo: koliko ovakvih priča ima? Koliko nas je ovdje bez obitelji, bez ikoga, samo da našoj djeci bude bolje? A mi svojim radom zaslužimo da živimo kao psi na ulici...', prenosi priču ove nesretne žene CroExpress.