Kandidat demokrata stekao je golemu popularnost u Europi koja pred njega stavlja i pretjerana očekivanja, ocjenjuju analitičari na 'starom kontinentu'.
Nasuprot tome, 'crni kontinent' suzdržan je u očekivanjima, ali ništa manje ponosan na Obamino afričko porijeklo, dok se Latinska Amerika također opredijelila za demokrata jer se nada da će nova administracija ukinuti pogubnu jednostranu politiku predsjednika Georgea W. Busha.
Europa
Kad bi Europljani mogli glasati, birali bi Obamu, otkrivaju nedavne ankete koje su proveli kanal France 24 i dnevnik International Herald Tribune. Čak 78 posto Francuza glasovalo bi za demokratskog kandidata, a učinilo bi to 72 posto Nijemaca, 65 posto Španjolaca, 66 posto Talijana te 48 posto Britanaca.
>> Dugački redovi zadnjeg dana ranog glasovanja
>> Noć vještica uz bundeve s likom Obame i McCaina
>> Administracije Obame i McCaina
No samo 1 posto Francuza podržalo bi republikanca Johna McCaina, te 5 posto Nijemaca, 8 posto Španjolaca i 11 posto Britanaca.
Analitičari, međutim, europsku Obamamaniju tumače prevelikim očekivanjima Europljana i predviđaju da bi pobjeda demokrata doista promijenila ton američke vanjske politike, ali malo bi bilo korjenitih promjena.
Europljani misle da će Barack Obama postati predsjednik, zamahnuti čarobnim štapićem i sve će se promijeniti', upozorava James Goldgeier, stručnjak u Vijeću za vanjske poslove.
Ton vanjske politike Obama bi stvarno promijenio, ali i dalje je vrlo ograničen njegov manevarski prostor u bitnim pitanjima kao što su proširenje NATO-a i odnosi s Rusijom jer, kako kaže Goldgeier, 'nijedan američki predsjednik neće Rusiji poručiti: radite što vas je volja u Gruziji".
Barack Obama obećao je više se konzultirati sa saveznicima nego što je to činio Bush kad je riječ o velikim međunarodnim pitanjima. No istodobno je jasno rekao da od Europljana očekuje više suradnje, poglavito u Afganistanu te želi da Europljani ukinu neka ograničenja za sudjelovanje svojih vojnika u borbi i počnu izdvajati više sredstava za zajedničku misiju.
Justin Vaisse, stručnjak u Brooking Institution upozorava na realnu 'opasnost' da administracija Obama iznevjeri neka europska očekivanja. No on ipak drži da bi Obamina dobra volja trebala polučiti 'pozitivnije reakcije', nego što je bio slučaj s administracijom Bush te bi čak i promjena stila mogla donijeti 'vrlo važne' posljedice za odnose sa Saveznicima.
U kontekstu prvog crnog kandidata za američkog predsjednika zanimljiva je i analiza francuske agencije AFP u kojoj propituje koliko bi Europa bila sama spremna izabrati predsjednika crne boje kože i ocjenjuje da se to zasad čini teško zamislivim iz dva jaka razloga: prvi što su useljeničke zajednice u Europi manje homogene od afroameričke zajednice koja je zajednički identitet gradila tijekom ropstva i borbe za građanska prava. Drugi je što tradicionalne političke stranke u Europi oklijevaju povesti nacionalnu raspravu o rasi i identitetu te premalo prostora daju ličnostima iz manjinskih zajednica.
Afrika
Pogled iz Afrike, odakle po ocu iz Kenije potječe Obama, ide u rasponu od nade u eventualni boljitak koji bi crnome kontinentu mogla donijeti njegova pobjeda, do hladnog realizma da će sve ostati isto.
Afrička stajališta moguće je svesti na dva postulata. Prvi najbolje ilustrira kamerunski profesor političkih znanosti Joseph Ebode koji kaže 'Obama je ponajprije Amerikanac i posao mu je jačati američke interese'.
Slično misli i Tom Obulu, voditelj nigerijske skupne za potporu Obami koji tvrdi 'On je sin Amerike, ne Afrike. Ne očekujem radikalnih promjena u odnosu na Afriku, bude li on izabran'.
Drugi je postulat suptilniji jer se tiče Obamine boje kože. Afrika je prirodno ponosna prvim natjecateljem crne rase za ulazak u Bijelu kuću. To ih ispunja ponosom, ali snažan je i strah od negativnog ishoda, upravo zbog te činjenice.
Nigerijski dnevnik The Nation drži da će rasni čimbenik prevagnuti u posljednjem trenutku i piše 'Prema anketama, bijelci su spremni glasati za crnca, ali u tajnosti glasačkog mjesta, ipak birat će bijelca'.
U reportaži po nekoliko afričkih država, AFP nabraja da je u Gabonu osnovan Obamin fan-club, u Ekvatorijalnoj Gvineji 'obamafili' ustanovili su da njegovim žilama teže i krv naroda fang, većinskog u toj državi, a siromašni ljudi s ulica afričkih gradova vide u mogućem Obaminu uspjehu ostvarenje 'Afroameričkog sna'.
U Keniji, domovini Obamina oca, ne vjeruju u radikalne promjene, ali ponosit će se postane li sin naroda Luo (kojemu je pripadao Obamin otac) najmoćniji čovjek planeta.
Senegalski predsjednik Abdoulaye Wade racionalno upozorava da je Obama Amerikanac i nije jedini koji potječe izvan Sjedinjenih Država, no da su 'u završnici svi oni Amerikanci'.
Ministar unutarnjih poslova države Sao Tome i Principe, Raul Cravid vjeruje da je Afrika već na dobitku, jer 'čak i ako izgubi, Obama je dobio. To je već mnogo za Afriku, jer željeli mi to ili ne, rasa je još uvijek jedno vrlo sentimentalno, a opet tako moćno pitanje'.
Južnoafrička Republika, država koja je možda najviše propatila u Africi zbog tragičnog razdoblja apartheida, začudno je neutralna te glasnogovornik vladajućeg ANC-a (Afrički nacionalni kongres) poručuje 'Naša je politika ne poduprijeti ni demokratskog ni republikanskog kandidata'.
Latinska Amerika
Latinska Amerika ne očekuje naći se među američkim prioritetima tijekom mandata iduće američke administracije, ali ipak je i u nje 'prisutno golemo očekivanje da nova vlada u Washingtonu okonča jednostranost kakvu je posljednjih godina' provodila administracija Bush, drži David Fleischer, profesor političkih znanosti na sveučilištu u Brasiliji (Brazil).
U tom kontekstu Barack Obama očit je izbor Latinske Amerike koja demokrata drži 'naprednijim i pomirljivijim', ukratko predsjednikom i spremnijim na dijalog, ocjenjuje Pablo Kornblum, profesor međunarodnog gospodarstva sveučilišta John F. Kennedy u Argentini.
Međutim, SAD ponajprije mora popraviti svoj imidž, razoren ratom u Iraku, te nadvladati jednostranost u politici prema Latinskoj Americi zbog koje su se dvije Amerike udaljile.
Bush je 2001. najavio da će 21. stoljeće biti stoljeće Amerika, a odnose s Meksikom proglasio je najvažnijima u svijetu, no u praksi to je izostalo, žali čileanski profesor Patricio Navia sa sveučilišta Diego Portales.
Ravnodušnost Wahingtona prema onima koji žive u njegovu stražnjem dvorištu ogleda se na primjeru skorog ulaska ruske flote u vode Venezuele i u pripremi zajedničkih vojnih vježbi, zaključuje pak argentinski politički analitičar Rosendo Fraga.
'U druga vremena, bilo bi to prioritetno pitanje u odnosima SAD-a i Latinske Amerike, no danas, ta tema baš kao i kriza u Boliviji, ne budi interes američke administracije', kaže Fraga.
'Međunarodna financijska kriza ojačala je takvu tendenciju i SAD se danas bavi ekonomijom i svojom promašenom vojnom intervencijom na Bliskom istoku', napominje Kornblum te su očekivanja Latinske Amerike skromna u odnosu na nove izbore kod velikog susjeda, a i takva skromna variraju od države do države.
Analitičari ne vjeruju da će biti mnogo novih inicijativa i slažu se da će Meksiko vjerojatno biti prva zemlja koju će novi američki predsjednik posjetiti s useljeničkom politikom kao glavnom temom.
Čak je moguć sporazum o tom pitanju, drži Patricio Navia, dok je Silvia Nunez, s Autonomnog nacionalnog sveučilišta u Meksiku uvjerena da reforma migracijskog zakona između SAD-a i Meksika neće proći ni kod jednog kandidata.
Kolumbija će ostati privilegirani partner Washingtona, a predsjednik Alvaro Uribe 'platit će svoju cijenu' potpore Johnu McCainu, ako pobijedi Obama. Njegova bi pak pobjeda mogla otvoriti šansu za dijalog Washingtona s Kubom, Bolivijom ili Venezuelom, nevoljenom trojkom s Bushove crne liste.
