Goran Bregović 'Alkohol - Šljivovica', Ocjena: 6/10
(Dallas Records, 2009.)
Po dobrom starom običaju, Goran Bregović je objavio još jedan album na kojem je reciklirao većinu onoga što je u životu čuo ili napisao. Ovoga puta donekle ima i opravdanje - riječ je i live albumu, odnosno njegovom prvom dijelu koji je nazvan 'Šljivovica', a sniman je na festivalu trubača u Guči te na koncertima u Skoplju i Beogradu.
Projekt koji je zaživio pod zajedničkom egidom 'Alkohol', polazi od premise da Balkanci piju. I to u velikim količinama. Na omotu albuma Bregović je istaknuo primjer vlastitog oca koji je zadnjih dvadeset godina života sam popio tisuću litara vina koje je sam gazio.
Dakle, butelju vina u ruke, 'Šljivu' u CD player i... onima koji muziku povezuju s alkoholom, neće dugo trebati da se nađu pod stolom. Album otvara tradicional 'Jeremija', poluduhovita narodna poskočica koju su obrađivali mnogi, no Bregin mnogoljudni Orkestar za vjenčanja i sprovode u stanju je od svega, pa i od 'Jeremije', napraviti totalni dernek.
Trubački hard core nastavlja se i u 'Paradehtiki' i ni po čemu posebnoj pjesmi 'Ventinatiko', a tada kreće opus grupe koje se Bregović navodno grozi. Ili barem tako voli govoriti u javnosti. Trubačka verzija Dugmetove 'Na zadnjem sjedištu moga auta', mora se priznati, u svakoj varijanti zvuči dobro, pa iako će se od ovakve 'bogohulne' varijante mnogima smučiti, duboko u sebi ipak ćete morati priznati da vas veseli. Isto se događa i sa 'Zamisli', ska-narodnjakom 'Šoferska', tugaljivom romskom elegijom u koju je pretvorio 'Ružicu'...
Ono što Bregi ne ide na čast definitvno je 'Za Esmu'. Pjesma u koju je nekad davno Tifa otpjevao kao da mu je zadnja u životu, Goran Bregović je ubrzao, izmrcvario, aranžmanski masakrirao i, nadajući se da je većina publike dovoljno pijana, isporučio glazbeni ispljuvak nečega što pamtimo kao jedan od najemotivnijih trenutaka iz tada već posrnule karijere Bijelog dugmeta.
'Šljivovica' donosi i neinventivnu obradu 'Napile se ulice', a apsolutni trubački tulum nastavlja se s 'Kerna Mas', te instrumentalno zamornima 'Na'tan Ixara Oikopedo' i Tis Agapis Sou To Risko', a za kraj ovog live albuma očekivano je ostavljena nova verzija 'Kalašnjikova'.
Drugi nastavak 'Alkohola', nazvan 'Champagne', koji bi se u prodaji trebao naći iduće godine, prema najavama donijet će sofisticirane izvedbe Bregovićeve trupe iz 'renomiranih svjetskih dvorana'.
Skroz 'Regija', Ocjena: 7/10
(Menart, 2009.)
Sarajevska grupa Skroz trećim je albumom postala jedna od najvećih dvoranskih rock atrakcija u susjednoj državi. Kultni status među bosanskom omladinom stekli su već prvijencem 'Skroz', koji se zagubio nepredljivim putovima distribucije i danas se može naći samo u mp3 formatu. Srećom, njihov drugi CD 'Savršeni organizam', koji je postao slavan po stihu 'Bako, baba, sve je ovo bilo džaba', uspješno je došao do trgovina i pokazao je i BiH ima kvalitetnu grupu na tragu naših Pipsa. Ono što nam njihov najnoviji album 'Regija' govori, jest da je grupa krenula pop/rock izričajem koji su u kratko vrijeme osmislili njihovi sugrađani iz Letu štuke.
Takva povezanost i ne čudi, budući da je tekstopisac, pjevač i lider grupe Skroz, Adnan Šaran, mlađi brat Dine Šarana iz Štuka. Da stvar još uvijek pomalo vuče na Pipse pokazuje uvodna 'Reala', no socijalna osjetljivosti i društveni komentar, toliko svojstven Štukama dolazi do izražaja već u prvih nekoliko stvari, poput 'Regije' i energične 'Bože daj joj glavu', u kojoj ima mjesta i za kuću Velikog brata, Tifu, Alena i Bebeka i na najboljem je tragu da zasjeni vic iz 'Bako, baba...'.
Da grupa Skroz ima i te kako potrebe i mjesta za napredovanje vidljivo je u 'Modi', 'Mravu i cvrčku' i 'Mozak tradi vazda', pomalo neinventivnim pjesmama, nad kojima je trebalo još malo mozgati. No, ne treba biti sitničav, 'Regija' nudi nekoliko urbanih bisera. Takva je, naprimjer, jednostavna 'Ferhadija', kao i balada 'Paša', u kojoj preko kupusa i kolača Šaran dođe ravno do Boga.
Sasvim je sigurno da je zadnje što Adnan Šaran želi jest usporedba s bratom, no od toga će teško pobjeći. Čak i sam točno secira taj 'problem' u odličnom 'Magarcu', gdje jasno kaže da 'ljudi hoće napraviti novi minimalizam'.
'Regija' krije i dopadljivu stvar 'Nevdljiv' i laganu 'Žene istoka'. No, svaki put kad pokušaju podinuti razinu buke, Skroz se nađe u problemima; takva je situacija u 'Sex-chatu' i 'Telefonu', a oduška su si dali u 'hidden tracku', koji je cijelu priču opet vratio na Pipse.
Grupa Skroz, koliko god i ovaj album bio prihvatljiv, slušljiv i s naznakama velikog skladateljskog talenta, još uvijek čeka ploču koja će ih izbaciti u prvu ligu regionalne scene. 'Regijom' to još uvijek neće biti moguće...
Vatrene ulice '9 po Richteru', Ocjena: 6/10
(Dallas Records, 2009.)
Daleko od toga da su zagrebačke Vatrene ulice nepoznat bend. Tko god je gledao Malnarovu 'Noćnu moru', htio-ne htio, već napamet zna 'Dok padaju glave', buntovnički trash-rock hit, kojim su Goran Filipančić - Fila i njegova družina na trenutak provirli glave izvan undergrounda u kojemu tavore već neko vrijeme.
Koliko god to možda teško bilo za povjerovati, unatoč manjkavoj produkciji, tankoći tekstova i neosnovanoj ambiciji Filina vokala da stane na čelo izgubljene generacije, album'9 po Richteru' sadrži onaj neuhvatljivi 'faktor x' zbog kojeg Vatrene ulice nećete ugasiti već na polovici preslušavanja.
Sirovi šarm Vatrenih ulica nalazi se negdje između nastojanja da postanu nova Azra ('Huligani gradskih ulica'), potrebe da izvikuju parole ('Kreni') i pozivanja na bezvlašće ('Anarhija i ljubav').
Ono što navodi na pomisao da bi Vatrene ulice jednom mogle snimiti sasvim pristojan album jesu pjesme 'Sve u meni nestaje' i 'Visoko', no za to će biti potrebna čvrsta producentska ruka, odnosno netko tko će ih okrenuti naopačke, istresti iz njih sve što imaju za ponuditi i složiti dobar rock materijal. Fila i kompanija to su u stanju, jer, ako ništa drugo, svoju viziju buntovničkog rock and rolla rade potpuno iskreno i bez suzdržavanja.
Generacija kojoj se grupa obraća možda će u međuvremenu i propasti, no Vatrenim ulicama držimo fige da ih ne zadesi ista sudbina. Albumu '9 po Richteru' možemo do jutra nabrajati mane, no tko god primjerice posluša 'Usnuli grad se budi', ne može momcima poreći da ono što rade - rade iz srca.
Prijašnje recenzije: Iron Maiden, Dave Matthews Band, PJ Harvey
