Elemental 'Vertigo', Ocjena: 9/10
(Menart, 2010.)
'Romantika' je možda bila komercijalni pogodak i okidač koji je učinio Elemental relevantnim faktorom na sceni, ali kreativni vrhunac, pokazalo se, te 2004. nije dosegnut, jer grupa okupljena oko Shota i Remi ima rijetku vrlinu da svakim albumom napreduje. CD 'Pod pritiskom' nije imao hit dometa 'Romantike', ali je iznjedrio ujednačenu porciju visoko kvalitetnog hip-hopa, kojeg članovi benda vole nazivati 'organic'.
No, tekstualno, svirački i karakterno, Elemental je pokazao što zna i može tek na 'Vertigu', njihovom petom albumu izrazito 'bendovske' orijentacije, na kojemu su bas, bubanj i gitara barem podjednako bitni koliko i temeljni hip-hop izričaj. Ako je rokerski nastrojena pjesma 'Nema ga' s prošlog albuma bila 'incident' i, kako tvrde članovi benda, plod slučaja i studijskog sessiona, žestina na 'Vertigu' planirani je iskorak grupe u područje gdje se očito sasvim dobro snalaze. Gitarističke eskapade i čvrsti ritam u paralelnom slalomu s rimama Shota i Remi, stvorili su uzbudljivi hibrid, koji će vjerojatno na koncertima zaživjeti punim plućima.
Remi i Shot, autorska i vokalna snaga grupe, od svojih početaka uspijevaju u pjesmama stvoriti vokalni muško-ženski 'sukob', ponuditi obje strane obrađivane teme, što ovoga puta najbolje funkcionira u 'Reži me', u kojoj nogu u dupe dobivaju redcarpetovski frikovi, opsjednuti krpicama, trendovima, a ponajprije sobom.
Najave članova grupe kako će novi album biti nepolitičan i ljubavni, pokazale su se samo donekle točnima. Već su u uvodnoj 'Priroda i društvo' secirali hrvatsku stvarnost, što je najbolje podvučeno stihom: 'priroda je lijepa, al' zajebano društvo'. Kritiku općedruštvene letargije iskazali su u žestokoj 'Danas ću ipak', 'Ljulja brod' je staložen, ritmički nenabrijan i sasvim neobičan poziv na revoluciju, dok se 'Spusti me/digni me' bori protiv besperspektivnosti i depresije.
No, u ljubavnim pjesmama leži najveća snaga albuma. Doduše, ljubavi tu ima vrlo malo, budući da Remi i Shota više inspiriraju prekidi, svađe i nevjere, nego idilične ljubavne slike. U naslovnoj skladbi, vjerojatno najbolje posloženoj pjesmi Elementala do sada, Remi u žestokom obračunu s gitarama, priželjkuje zabranjenu ljubav (rek'o bi kolega Stajčić - to je 'Vertigo', a ne U2), dok decibeli najviše divljaju u eksplicitnoj, ljutoj, odlučnoj i smjeloj 'Jaši, jaši'. S boljim ili gorim polovicama prekida se i u 'Ubila sam te', kao i u 'Svojim putem', a i Zagreb kakav više ne postoji dobio je jednu nostalgičnu ljubavnu posvetu u 'Gdje je moj grad'.
Ipak, nije sve tako crno i kaotično u glazbenom svijetu kojeg stvara Elemental. U 'Mogo sam' Shot spušta loptu na zemlju, 'Osmijehom' nam nudi optimistične note, najbliže Elementalu kakvog smo poznavali, a i sjetna 'Malena' u slušatelju budi pozitivne misli.
Je li ovo kreativni vrhunac Elementala, saznat ćemo tek kad objave neki novi album, no sigurno je da je to ove godine definitivno najbolje što je naša nejaka scena zasad uspjela ponuditi.
Quasarr 'Propaganda', Ocjena: 6/10
(Menart, 2010)
Riječki Quasarr krenuo je putem koji se mogao i nazrijeti na njihovu prvijencu od prije tri godine, kada su pjesmom 'Ti' uspjeli doći do relativno široke publike. Za razliku od tadašnjeg obogaćenog pop zvuka, Quasarr na 'Propagandi' nudi više orkestracija i dublje zaranjanje u elektroniku. Štono bi se reklo - art pop. A da su ambicije velike, pokazuje i podatak da je album miksao dobitnik Grammyja Jay Frigoleto.
E sad, art pop možda zgodno zvuči ovako na 'papiru', ali za potpuno uživanje i prepuštanje u tako struktuiranim pjesmama, definitivno treba imati urođen afinitet za to. Upečatljivi vokal Borisa Štoka, na razmeđi Urbana i Massima, nije lako podnositi kroz devet pjesama, koliko ih album ima, iako se radi o kvalitetnom pjevaču.
'Propaganda' jednostavno nudi previše zvukova da bi se mogla konzumirati u jednom dahu. Posebno se to odnosi na drugu polovicu albuma, gdje pjesme potpuno iskaču iz zadanih pop okvira, što samo po sebi nije nešto loše, ali jedino ako imate dovoljno živaca da sve to koncentrirano poslušate. Jer 'Propaganda' definitivno nije album za ugodnu vožnju gradom ili soundtrack za peglanje. Tako skladba 'Pustinje' daje prednost atmosferi nauštrb teksta, a 'Iluzije' i 'Inferno' potpuno su obojane elektronikom, dok je grupa u 'Okusu promjena' dodala svemu tome još i repetitivni, hipnotizirajući vokal. U sličnom tonu album zatvara i čisto orkestralna 'Jutro'.
Podosta drugačiju sliku daje prvih pet pjesama, koje imaju glavu i rep, i donekle ovaj album čine slušljivijim i za one kojima je samo do pjevne melodije. Uvodna 'Elektro-pop' je čvrsta pop-rock skladba, koje će najbrže naći put do etera, budući da se svojim sporovaljajućim ritmom lako veže za uho slušatelja. U poznatim gabaritima pop-fome nalazi se i 'Ono što te čini drukčijom', a 'bendovski' dio CD-a zaokružuju duranovska 'Pod prstima' i naslovna 'Propaganda'.
Nastojanja Quasarra da vjeruju svojim vizijama i idu težim putem do publike, svakako treba cijeniti. Ipak, do konačnog uspjeha trebat će im puno više propagande od 'Propagande'.
Ivana Kindl 'Promjenjiva', Ocjena: 6/10
(Menart, 2010)
Ivana Kindl besprijekorna je pjevačica, rođeni talent, koja je svakim novim albumom korak do uspjeha, ali... Ta se rečenica u slučaju poznate zagrebačke pjevačice već godinama ponavlja, a status quo će vjerojatno ostati i nakon ovog albuma. Iza Ivaninih leđa je bend sastavljen od vrsnih glazbenika, njezine pjesme uglavnom se tekstualno izdižu iznad estradne ljige, producentski je posao odrađen korektno, no Ivani nedostaje hit. U protivnom, zauvijek će ostati 'vječni talent'.
Doduše, naslovna skladba koja i otvara album, ima hitoidni potencijal i jedna je od najboljih pjesama u njezinoj karijeri. Ali takve prognoze u pravilu završavaju kao zablude, pa ćemo prepustiti vremenu i publici da odrade svoje, pa što bude. Hitovi sasvim sigurno neće postati 'Oči' i 'Ne bi mogli zajedno', iako se radi o odličnim pop pjesmama, koje Ivanu Kindl za cijelo koplje stavljaju ispred većine domaćih estradnih pjevačica koje vjerojatno s visoka gledaju na ono što Ivana radi.
Pogoci albuma su svakako i mračna 'Iz nekih starih razloga' i moderno aranžirana 'Putovanje', no ni ovoga puta nije izbjegnuto r'n'b štancanje u 'Nisi sam', previše estradizirana 'Utjeha' i bezlični pop 'Kao nekada'. Ipak, najveći prigovor albumu odnosi za na posljednju stvar 'Sunshine', sasvim nepotrebnu vokalnu suradnju Ivane Kindl i repera Andyja Ninvallea, koja je uvelike srušila dojam jednog sasvim pristojnog albuma.
Prijašnje recenzije: Goldfrapp, Boban i Marko Marković i Pet Shop Boys
