Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Procjenjuje se da je 170 milijuna ljudi u svijetu zaraženo Hepatitisom C. Broj zaraženih u zemljama EU i Sjevernoj Americi iznosi između 1 - 2% sveukupne populacije. Procjenjuje se kako u Hrvatskoj iam između 50 000 do 70 000 zaraženih, što je između 1.3 - 1.5% stanovništva.


Hepatitis C se prenosi krvlju, a u oko 10% bolesnika put prijenosa ostane nepoznat . Osnovni problem vezan uz infekciju ovim virusom je njegov čest prijelaz u kroničnu infekciju i bolest (oko 70% zaraženih), zbog čega se danas smatra glavnim uzročnikom kroničnog hepatitisa, ciroze jetre i hepatocelularnog karcinoma.

Vezani članci Slika nije dostupna Odlična vijest iz medicine, američki znanstvenici podižu nadu Slika nije dostupna Više od 22 tisuće pacijenata u opasnosti zbog HIV-om zaraženog zubara

Potrebno je da se zaražene osobe pridržavaju određenih higijenskih mjera; upotreba vlastitog higijenskog pribora - četkica za zube, češalj, četka za kosu, britvice, škarice za nokte i sl., te adekvatno pokrivanje otvorenih rana na koži.

Virus se umnaža u jetrenim stanicama iz kojih dolazi u krv. Prema tome u stvarnom životu do zaražavanja dolazi ako krv osobe koja je nositelj virusa prodre kroz kožu ili sluznicu nezaražene osobe i dođe u kontakt s njegovom krvi, dakle mora postojati "ubodna rana" ili oštećenje sluznice.

Sam kontakt s neoštećenom kožom ili sluznicama ne dovodi do infekcije, pa zaražene osobe ne prenose virus uobičajenim socijalnim kontaktom i ne smiju biti isključene ni iz kakvih radnih niti socijalnih aktivnosti, osim što ne mogu biti davatelji krvi ili organa.

Svi zahvati tzv. uljepšavanja piercing, tetoviranje i sl, nose u sebi potencijalni rizik zaražavanja jer dolazi do probadanja kože, ali upotrebom jednokratnih igala, adekvatnih mjera dezinfekcije i tu je stvarni rizik smanjen. 

Glavni put prijenosa do 1993. godine bile su transfuzije krvi i krvnih pripravaka, jer se krv davatelja do tada nije testirala rutinski na taj virus obzirom da je otkriven 1989. godine, a onda je trebalo neko vrijeme da se proizvedu pouzdani testovi.
Drugi najvažniji put prijenosa je intravensko uživanje droga, gdje se osobe mogu zaraziti upotrebom zaraženog pribora za pripremu i uštrcavanje droge (ne samo igle).

Spolnim putem se virus ne prenosi učinkovito, svega 2-5% stalnih partnera zaraženih osoba će se također zaraziti, no taj se rizik povećava i do 20% kod visokopromiskuitetnih osoba s tzv. agresivnijim spolnim navikama.

Prijenos virusa s pozitivne majke na dijete događa se u 2-5% trudnoća i ne zahtjeva dovršavanje trudnoće carskim rezom, niti zabranu dojenja.

Rizik prijenosa unutar obitelji je također mali ukoliko se zaražena osoba pridržava već spomenutih higijenskih navika. Rizik je nešto veći unutar obitelji s bolesnicima koji su stalno izloženi nekim medicinskim postupcima kao dijabetičari, hemofiličari i sl.
Daljnja mogućnost zaražavanja je izloženost invazivnim medicinskim zahvatima (hemodijaliza, endoskopske pretrage itd, plazmafereza), iako se pridržavanjem medicinskih preventivnih postupaka, ovaj način danas sveo na minimum.

Svi zahvati tzv. uljepšavanja piercing, tetoviranje i sl, nose u sebi potencijalni rizik zaražavanja jer dolazi do probadanja kože, ali upotrebom jednokratnih igala, adekvatnih mjera dezinfekcije i tu je stvarni rizik smanjen.

Važnost određivanja genotipa važna je zbog različitog odgovora na standardno liječenje. Osobe s genotipovima 2 i 3 imaju čak 80% vjerojatnost definitivnog izlječenja, a genotipovi 1 i 4 oko 50%.

Kako se danas svi davatelji krvi rutinski testiraju na prisutnost hepatitis C virusa, glavne kurentne mogućnosti zaražavanja su prvenstveno intravensko uživanje droge, promiskuitetni spolni život bez zaštite, i profesionalno obolijevanje (ubodni incidenti zdravstvenog osoblja).

U Hrvatskoj je nažalost najintenzivnije razdoblje Domovinskog rata bilo upravo u vrijeme kad se krv još nije testirala na HCV, pa je za očekivati da će se slijedećih 10-ak godina otkriti još značajan broj infekcija u osoba koje su primile krv tijekom rata, a sada su bez simptoma.

Jedna od najvažnijih bioloških osobina virusa je njegova genetska raznolikost, pa postoje brojne genetske varijante virusa hepatitisa C koje nazivamo genotipovi, označavamo brojkama od 1 do 6. U Hrvatskoj su najčešći genotipovi 1b, 3a, 1a, a manje učestali genotipovi 2 i 4, dok uopće ne susrećemo genotipove 5 i 6.

Genotip 1b najčešći je u osoba koje su primala transfuzije krvi, dok su genotipovi 3a, 1a, 4, 2, najčešći kod intravenskih ovisnika, iako niti jedan genotip nije isključivo vezan za određenu rizičnu skupinu.

Važnost određivanja genotipa bitna je zbog epidemiološkog praćenja, ali poglavito zbog različitog odgovora na standardno liječenje, gdje osobe s genotipovima 2 i 3 imaju čak 80% vjerojatnost definitivnog izlječenja, a genotipovi 1 i 4 oko 50%.

Obzirom da se smatra da u Hrvatskoj ima između 50 000 do 70 000 zaraženih s hepatitis C virusom, a kako je bolest dugo vremena bez simptoma, vrlo je važno podizati svijest pučanstva o postojanju ove infekcije i putovima širenja, kako bi se preveniralo pojavu novoinficiranih. Isto tako je bitno prepoznati oboljele i liječiti ih pravovremeno.