Autostoperi su danas samo mladi entuzijasti

Kakva je kultura autostopiranja u Hrvatskoj i kakav je osjećaj sjesti potpunom neznancu u automobil, provjerila je ekipa Provjerenog. Prizor autostopiranja danas se rijetko viđa, no ipak nije u potpunosti nestao s hrvatskih cesta. Karlovac je grad odakle dolaze možda i najpoznatiji hrvatski stoperi. Svaki dan, u ovo doba, mnogi žicaju prijevoz do 40-ak km udaljenog Zagreba. Za razliku od Tomice i Jerka, ovi ljudi samo žele doći na posao. 24-godišnji Dario Kafol radi u Zagrebu. Stopiranje na karlovačkim naplatnim kućicama postala mu je svakodnevna rutina. 'Neki put se dogodi da još nisam ni došao na naplatne a već me neka ekipa pokupi tu u Karlovcu ujutro, između 7 i 8, ima dosta poznatih ljudi i uvijek ti netko stane. Tako da ako čekam 5 minuta, to je u vrh glave', priča Dario.

Pročitajte i ovo Provjereno donosi Nova pošast među mladima, čak i djecom: "Korištenje je teško uočiti, a izaziva ovisnost gotovo kao i heroin" "moramo biti na karti" Potomci hrvatskih emigranata vratili su se u Hrvatsku, no jedna stvar ih muči: "Vi niste sretni. Umorni ste, očajni i bez nade"

tri vijesti o kojima se priča Dani Martinja Policija izlazi na ulice u velikom broju: "Testirat će se svi" U Budimpešti Masovno trovanje u susjedstvu: Deseci djece hitno prevezeni u bolnici, pokrenuta istraga Namamili ih na sastanak Ubijeni milijunaš i supruga: Raskomadane ih pronašli u kontejnerima

Jedan od onih koji je u studentskim danima redovito stopirao je i Boris, isto tako iz Karlovca. Dani kada je uzdignutog palca tražio prijevoz su iza njega. Danas on tu i tamo pokupi nekog! Ne staje svakome i nije da ne želi pomoći, ali ponekad se jednostavno osjeća nelagodno kraj osobe koju nikada nije vidio. 'Nema ništa posebno, nije bilo nikakvih ekscesa, nego mi je najgore sjediti jedan do drugoga, a ono ima slike, nema tona', objasnio je Boris. Za ljude koji stopiraju, najčešće kažu da su osobe slobodnijeg duha, bez straha, predrasuda, hipijevske duše sklone alternativnijim načinima putovanja. Elna je iz Norveške, a Beat iz Švicarske. Zagreb im je prva stanica prije mora. Oboje u nogama imaju tisuće kilometara, a velik dio prošli su autostopom.

Ključ je biti strpljiv

'Mislim da sam imala samo jedno negativno iskustvo, ali i ono je dobro završilo. Bilo je kasno kada samo išli kući i zaustavili smo neke tipove koji nisu govorili ni norveški ni engleski. Bilo je komplicirano jer su krenuli u drugom smjeru od našeg. Probali smo im objasniti da moramo izići iz auta, ali oni nas nisu razumjeli', prisjeća se Norvežanka Elna. 'Na sreću stop je internacionalna riječ,tako da su nam stali da izađemo nakon nekoliko metara', dodaje ona. 'Morate biti vrlo strpljivi kada stopirate. Nekada čekate satima i tisuće automobila prođu pored vas, a vama je u glavi samo misao hajde više molim vas, tako da je nekada jednostavnije sjesti na autobus', kaže Švicarac Beat. To je ono o čemu mnogi ne razmišljaju. Autostopiranje nije uvijek samo avantura. Stajati na kiši, snijegu ili užarenom asfaltu, baš i nije neka sreća!

Boris danas na posao ide vlastitim autom. Društvo mu pravi prijateljica Maja. I ona je prekaljena stoperica, ali ne kada je u pitanju odlazak na posao. U tom slučaju ne želi riskirati kašnjenje. Ljetovanja su pak druga priča. 'To je drugačiji način putovanja, nije samo doći od mjesta A do mjesta B, nego je i putovanje ti je dio odmora, nikad ne znaš koliko će potrajat, nikad ne znaš s kim ćeš bit u autu, nikad ne znaš gdje ćeš završiti ako nemaš neki određeni cilj', kaže Maja. Osim što im put do posla nije dosadan, dijele i troškove. Na isti potez odlučili su se Helena i Slaven. Svaki dan, na posao u Zagreb iz Siska dolaze zajedno. Takozvani 'carpulling', ili zajednička vožnja na posao, u Hrvatsku je došao na mala vrata. Za razliku od Karlovčana, njima nikada nije palo na pamet stopirati, ili pokupiti stopera.

Ekstremni slučajevi su izuzeci

Nije lako ni primiti neznanca, a ni sjesti sa svakim u automobil. Mnogima je to jedan od najvećih strahova, no Dario o tome ni ne razmišlja previše. 'Bilo je svega i svačega, nekih ludih situacija, spore vožnje tipa 60 po autoputu, ili nekih divljaka, ali nikada kao nešto iz filmova, sad neka otmica i slično', priča Dario. Kako kome, kaže autostoper Jerko. Nekada se doslovce gledalo smrti u oči, ali to ga nije spriječilo da nastavi putovati autostopom. 'Ti ljudi su na tom istarskom ipsilonu vozili toliko brzo, to je bilo nekih 220 na sat, da sam se ja uhvatio za onu gore ručicu i samo u jednom momentu sam se pomirio da smo gotovi', prisjeća se Jerko. Takva su iskustva ipak izuzeci. Više je lijepih uspomena, putovanja koja su prolazila glatko, bez većih problema!

U Hrvatskoj ovisi na koga ćete naići. Odlučili smo provjeriti koliko Hrvati padaju na autostopere. Zato smo autostopirati probali i sami. Početak je bio loš. Iako je prošlo samo sedam minuta, činilo se da satima stojim na cesti do prvog zaustavljanja. U 30 minuta autostopiranje zaustavila sam čak 6 automobila. Da je sreće ovako cijeli dan, za 15 minuta bila bi u Karlovcu, a za par sati tko zna vjerojatno negdje na moru Iako nije bio te sreće, kolega nije predugo ostao na cesti. I njemu su dvojica vozača ponudila prijevoz.

Palac gore za dobru namjeru

Neki ga se užasavaju, nekima je to baš fora, nekima potreba. Svatko ima svoje razloge. Može biti još jedno novo uzbudljivo iskustvo, ali i potencijalna opasnost. Prema MUP-u ne postoji niti jedan zakon koji bi kažnjavao zbog autostopiranja. Jedini propis koji bi se mogao odnositi na njih, jest onaj o zabrani hodanja po autocesti. Kazna za to je 500 kuna. Stoga ako baš morate, stopirajte prije naplatnih kućica, nikako iza! U Elninoj Norveškoj, prehladno je za takvu aktivnost, Jerko kaže, u Njemačkoj će vam stati samo stranci, nikako Nijemci. Negdje češći, negdje rjeđi, no činjenica je da ćete ispruženi palac vidjeti u gotovo svim zemljama svijeta. No u stopiranju nema pravila. Ne možete računati ni na sigurnost, ni na komfor. Jedino čemu se možete nadati je da će vozač stati u dobroj namjeri.