Znate li uopće što se događa u Gazi?

Premda palestinsko-izraelski ili arapsko-židovski nesporazumi korijene vuku još iz 19. stoljeća, najveći dio problema zbog kojih se i u novom tisućljeću svako malo događaju sukobi između Palestinaca i Izraelaca nastao je nakon završetka II svjetskog rata.

Pročitajte i ovo tampon zona Netanyahu pad Assada nazvao "povijesnim danom": Objasnio i zašto je njegova vojska na granici sa Sirijom eskalacija sukoba Napeto na Bliskom istoku, Netanyahu zaprijetio regiji: "Izrael će snažno odgovoriti..."

>> Hamas razmjestio policiju na granici s Izraelom

Ujedinjeni su narodi krajem 1947. donijeli rezoluciju prema kojoj bi se na području dotadašnjeg britanskog mandata Palestine stvorile dvije države, arapska i židovska. S obzirom da je prema tom planu veći dio teritorija (nešto više od 50 posto) trebao pripasti Izraelu, Palestinci, koji su u britanskom mandatu sačinjavali većinu stanovništva, UN-ov su plan odbili te su nezadovoljstvo počeli izražavati prosvjedima i raznim oružanim incidentima.

Samostalnost Izraela i problem izbjeglica

U svibnju 1948. Izrael je proglašen za samostalnu državu, što je dovelo do eskalacije sukoba, s obzirom da su Palestincima u pomoć pristigli borci s ostalih arapskih teritorija pa je počeo Arapsko-izraelski rat, koji je formalno okončan sporazumima o primirju 1949. godine. Nakon rata, Izrael je kontrolirao gotovo 80 posto dotadašnje Palestine, Zapadnu je obalu zauzeo Jordan, dok je pojas Gaze bio pod kontrolom Egipta.

Iz cijelog je arapskog svijeta protjerano više stotina tisuća Židova, koji su novi dom pronašli u Izraelu. Istovremeno, više stotina tisuća ljudi izbjeglo je ili protjerano iz novoformirane države, čime je stvoren problem palestinskih izbjeglica, koji nije riješen ni do današnjeg dana. Dapače, broj izbjeglih se višestruko povećao, s obzirom da je takav status priznat i potomcima 'pravih' izbjeglica. Izrael im povratak ne dozvoljava, a arapske države u kojima su smješteni im uglavnom odbijaju dati državljanstvo.

Šestodnevni rat i uspon Jasera Arafata

Sljedeći prijelomni događaj zbio se 1967. godine, kada je Izrael u munjevitome Šestodnevnom ratu zauzeo čitav Sinajski poluotok, pojas Gaze, Zapadnu obalu i Golansku visoravan. Inače, u arapskom se svijetu često može čuti pozivanje na granice iz 1967. godine kao na polaznu točku za pregovore o uspostavi palestinske države. Tu se misli, naravno, na razgraničenje prije rata, a pravni temelj se može naći u 242. rezoluciji UN-ovog Vijeća sigurnosti iz 1967., kojom se poziva Izrael na povlačenje s 'okupiranih teritorija'.

Nakon Šestodnevnog rata, među raznim palestinskim grupacijama došlo je do raskola, što je otvorilo put Jaseru Arafatu da kao vođa frakcije Fatah dvije godine kasnije preuzme vodstvo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koja je diljem svijeta postala poznata ponajprije po gerilskom ratovanju, terorističkim napadima i otmicama aviona.

Krajem 70-ih godina, na području Zapadne obale u značajnijem su broju počela nicati nova naselja sa židovskim doseljenicima.

Sporazum s Egiptom

U međuvremenu se vodio i Jomkipurski rat, a 1979. je, kao posljedica tajnih pregovora u američkom Camp Davidu, došlo do međusobnog priznavanja Egipta i Izraela te kompletnog izraelskog povlačenja sa Sinaja. Taj sporazum je na snazi i danas, a na neki ga način garantiraju Sjedinjene Države, dajući i Izraelu i Egiptu milijarde dolara u vojnoj pomoći.

Nedugo nakon završetka Zaljevskog rata 1991. godine, u Madridu je pod paskom SAD-a i SSSR-a održana mirovna konferencija, koja je nekoliko godina kasnije rezultirala mirovnim sporazumom Jordana i Izraela, a otvorila je put prvim intenzivnijim pregovorima Izraela s Palestincima, uključujući i Arafatov PLO.

Sporazum iz Osla i njegove posljedice

Prvi izravni pregovori Izraela s PLO-om dogodili su se u Oslu, gdje su 1993. godine Arafat i tadašnji izraelski premijer Yitzhak Rabin dogovorili postupno povlačenje izraelske vojske s područja Zapadne obale i pojasa Gaze te uspostavu palestinske autonomije, koja bi trajala pet godina, unutar kojih bi se postigao trajni dogovor o svim ključnim pitanjima (granice, izbjeglice, doseljenička naselja, status Jeruzalema) na temelju već spomenute rezolucije 242. Također, Izrael je priznao PLO kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda, a PLO je zauzvrat Izraelu priznao pravo na postojanje odričući se svoje dotadašnje politike da svim sredstvima, uključujući i nasilje, radi na uništenju židovske države.

Sporazum iz Osla dočekan je na nož i kod dijela palestinske i kod dijela izraelske javnosti. Među Palestincima sve popularniji islamistički Hamas, koji ni danas ne priznaje Izrael, a inače je formiran iz Muslimanskog bratstva 1987. godine na početku prvog palestinskog ustanka (Prva intifada), intenzivirao je bombaške i samoubilačke napade na Izrael. S druge strane, jedan je izraelski ekstremist protivljenje sporazumu pokazao ubojstvom Yitzhaka Rabina 1995. godine.

Novi pregovori uglavnom bez rezultata

Tijekom 90-ih organizirano je još nekoliko rundi pregovora na raznim lokacijama, no napretka nije bilo. Američki je predsjednik Bill Clinton 2000. u Camp Davidu okupio tadašnjeg izraelskog premijera Ehuda Baraka i Jasera Arafata, no unatoč vrlo detaljnim pregovorima, od dogovora nije bilo ništa, a nedugo zatim počeo je i novi palestinski ustanak protiv izraelskih vlasti, poznat kao Druga intifada.

U prošlom je desetljeću opet održan čitav niz pregovora, zapažen je bio i saudijski mirovni plan, no premda se u nekoliko navrata činilo da bi barem naznake konačnog dogovora mogle biti na vidiku, sporazuma ni do današnjeg dana nema.

Arafatova smrt i sukobi među palestinski frakcijama

Jaser Arafat je u sumnjivim okolnostima preminuo krajem 2004. godine, nakon čega su se intenzivirali sukobi između njegove frakcije Fataha i islamističkog Hamasa, koji se nalazi na popisu terorističkih organizacija većine zapadnih država, a povezuju ga i s Iranom. Dok je Fatah zadržao kontrolu nad Zapadnom obalom, Hamas je 2006. osvojio većinu na izborima u pojasu Gaze, što je rezultiralo blokadom granica od strane Izraela i Egipta te uvođenjem sankcija i ukidanjem financijske pomoći od strane Zapada.

Otada pa do danas iz Gaze prema Izraelu relativno često stižu projektili, koji uglavnom ciljaju civilne mete. Premda domet tih projektila nerijetko nije dovoljan da uzrokuju značajniju štetu ili žrtve, a od prošle je godine u funkciji i obrambeni sustav 'Iron Dome', izraelska vojska ipak povremeno reagira kontranapadima.

Prije ovomjesečnog konflikta, značajnija je intervencija izvedena krajem 2008., kada je izvršena trotjedna kopnena invazija pojasa Gaze.

Eskalacija novih sukoba

Četrnaestog ovog mjeseca u izraelskom je zračnom napadu na pojas Gaze poginuo vojni zapovjednik Hamasa Ahmed al-Džabari. Taj je zračni napad, zajedno s njih još 40-ak koji su taj dan ciljali Gazu, bio je samo početak najnovijih arapsko-izraelskih sukoba. Jasno je da sukobi u ovom povijesno kriznom žarištu neće tako skoro početi jenjavati.

'Dok tu ima nekog utjecaja činjenica da se bliže redoviti parlamentarni izbori u Izraelu, što je bio slučaj i krajem 2008. godine, kada se odvijala operacija Lijevano olovo, ovoga je puta situacija donekle različita. Naime, Hamasovo dobavljanje novoga tipa raketnog oružja, koje svojim dometom od oko 70 kilometara sada dohvaća praktično pa pola Izraela - vjerojatno će biti izvor još ponešto sukobljavanja', rekao je za Dnevnik.hr nezavisni vojni analitičar Igor Tabak.

Izraelski premijer odmah je dao do znanja kako neće posustati u vojnim operacijama. 'Danas smo Hamasu i ostalim terorističkim organizacijama uputili vrlo jasnu poruku. Ako bude potrebno spremni smo produljiti operaciju. Hamas i ostale terorističke organizacije odlučile su pojačati napade na izraelske državljane, a mi ne namjeravamo tolerirati takvu situaciju', rekao je tada Benjamin Netanyahu.

Ubrzo nakon toga Izrael je počeo mobilizirati na tisuće rezervista čime su praktički najavili mogućnost i kopnene akcije na pojas Gaze. Zračni napadi nastavili su se i dalje i to s obje strane. Hamasovi militanti ispalili su nekoliko raketa prema Jeruzalemu i Tel Avivu, no izraelski dužnosnici nisu mogli potvrditi gdje su rakete udarile, pretpostavljaju kako su završile u moru. No, unatoč tome Izrael je bio spreman na odmazdu.

Dan nakon što su iz Gaze ispaljene rakete prema Jeruzalemu izraelski su zrakoplovi pogodili Hamasove zgrade, među kojima i ured premijera Ismaila Hanije. Neposredno prije toga izraelska je vlada potpisala mobilizaciju do 75.000 rezervista pripremajući se za potencijalnu kopnenu invaziju. Broj mrtvih i dalje raste, posebice broj stradali Palestinaca.

U srijedu je u centru Tel Aviva odjeknula jaka eksplozija autobusa u kojoj je lakše ozlijeđeno dvadesetak osoba. Službeni Izrael je taj incident momentalno proglasio terorističkim napadom i ubrzo uputio rakete prema Gazi. U tom je raketiranju poginulo 10 Palestinaca među kojima i jedno dijete.

Zbog velikog broja poginulih posebno civila, međunarodna zajednica, Ujedinjeni narodi i Crveni križ od početka sukoba pozivaju Izraelce i Palestince na primirje i prekid vatre, no to se ostvarilo tek u srijedu u 19:00 po srednjoeuropskom vremenu. No unatoč tome brojni građani s obje strane granice svjedočili su eksplozijama i raketiranju. U subotu su izraelski vojnici otvorili vatru kod granice s Gazom. U pucnjavi je ubijen jedan mladi Palestinac. Njegov je brat rekao kako se mladić pokušao približiti sigurnosnoj ogradi postavljenoj duž granice kako bi na nju objesio zastavu Hamasa.

U ovom posljednjem sukobu život je izgubilo najmanje 163 Palestinaca i petero Izraelaca. Višestruko manji broj žrtava Izraelci mogu zahvaliti proturaketnom sustavu Iron Dome čiju je izgradnju velikim dijelom financirao i SAD.

Međunarodna zajednica zaokupljena je drugim kriznim žarištima

Napore za održanje prekida vatre ulažu i zemlje zapadnog svijeta kao i arapske zemlje, a jučer je i Hamas napravio korak k održanju primirja razmjestivši svoje policijske snage duž granice s Izraelom kako bi sprječili potencijalne incidente i kršenje dogovorenog primirja. Iako se međunarodna zajednica jednim dijelom zalaže za što skorije rješavanje problema u pojasu gaze, čini se kako je njihova pažnja još uvijek usmjerena negdje drugdje.

'Većina međunarodne zajednice ipak je još fokusirana na sukob u Siriji - znatno veće i opasnije krizno žarište, koje ne pokazuje znakove bitnijeg smirivanja. Uz to, posljednjih smo dana svjedoci i ponovnog rasplamsavanja revolucionarnih događanja u Egiptu. Sve su to elementi koji trenutno skreću barem dio pažnje svijeta s palestinskog pitanja', smatra Igor Tabak.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook