Vješanje je smišljeno kako bi ubilo brzo i efikasno

U nedavnim iračkim pogubljenjima bivši diktator Sadam Husein i njegovi suradnici, završili su na vješalima. 

Pročitajte i ovo SADAM HUSEIN 10 GODINA OD POGUBLJENJA DIKTATORA "Kraj zmije koja je svela Iračane na razinu poniženih ljudi" U znak zahvalnosti Irak u dilemi: Što s Kuranom ispisanim Sadamovom krvlju?

Pri vješanju koje je odobrio tamošnji sud žrtve padnu sa znatno veće visine nego pri vješanju s otvorom na podu. Na taj način uže postaje sasvim nesavitljivo i snaga omče dovoljna je da žrtvi trenutno slomi vrat i izazove potpunu paralizu i nesvijest.

Vješanje izaziva klasičnu 'frakturu vješanja', prijelom između vrata i glave tj. prelamanje vratne kralježnice. U najvećem broju slučajeva žrtva umire od gušenja.

Nitko zapravo pouzdano ne zna koliko je potrebno da žrtva umre nakon vješanja. Stručnjaci pretpostavljaju kako se radi samo o nekoliko sekundi ili najviše nekoliko minuta. 

Za razliku od vješanja pri samoubojstvu, u sudskom tipu vješanja nastaju znatna oštećenja na kralješcima. Ako žrtva padne s dovoljne visine i još pri tome uhvati dovoljnu brzinu to je dostatno da joj pri padu pod stiskom omče otpadne glava. 

Upravo to se dogodilo polubratu bivšeg iračkog diktatora, Barzanu Ibrahimu. U iznimnim slučajevima intezivan strah koji se javlja u takvim situacijama može dovesti do srčanog udara od kojeg žrtva može umrijeti. 

'Vješanje je veoma okrutan način ubojstva. Fraktura vratne kralježnice zaustavlja disanje pa umiru hvatajući dah'', objašnjava Harold Hillman, stručnjak za pogubljenja koji predaje na Sveučilištu Surrey.  

Čak i kada je vrat slomljen, objašnjava Hillman, krv još prenosi kisik u mozak, pa on još uvijek na nekim razinama može funkcionirati dok god ne potroši zalihe kisika. 

To znači kako se izraz lica još uvijek može mijenjati čak i kada je glava odrubljena. 

To se dogodilo i Mariji Antoineti, kada joj je odrubljena glava, pa je dobro poznat njezin smiješak nakon toga. Hillman tvrdi kako se takve nehotične reakcije licem mogu dogoditi sve dok u mozgu ima zaostalog kisika. 

Kriminalce vješaju još od vremena Perzijskog Carstva, prije više od dvije i pol tisuće godina. Posljednji 'napredak' u 'tehnologiji' vješanja napravljen je u 19. stoljeću određivanjem visine s koje je najpoželjnije da žrtva padne. U skladu s tim zaključeno je da dužina konopca ovisi o težini zatvorenika, ne bi li se proizvela dovoljna snaga kako bi žrtvi bio slomljen vrat. 

Ipak, ponekad se u proračunima događaju pogreške, kao u slučaju Barzana Ibrahima, kada snaga stiska omče bude prejaka i dolazi do odrubljivanja glave.

Iračke vlasti tvrde kako su vješala izrađena u skladu s međunarodnim standardima, no društva za zaštitu prava čovjeka tvrde suprotno. 

'Ne postoje okolnosti prema kojima je vješanje u skladu s pravima čovjeka', objašnjava Param-Preet Singh, konzul međunarodnog pravnog programa pri Human Rights Watchu.