Tužiteljstvo je taj Theunensov izvještaj od 682 strane predalo Sudu i obrani 18. prosinca prošle godine.
Pročitajte i ovo
Dokument detaljno prenosi hrvatsku vojnu doktrinu, hrvatsko zakonodavstvo u vojnoj sferi, ustroj i organizaciju Hrvatske vojske, zapovjedne linije i odgovornosti unutar vojske i specijalne policije, ustroj vojnog pravosuđa, opće političke
okolnosti koje su prethodile operaciji Oluji, planiranje i detaljni tijek same operacije i ulogu trojice optuženih hrvatskih generala u toj operaciji, kao i pregled njihovih obveza i učinjenog u pogledu kaznenih djela koje su počinili njihovi podređeni.
Theunens je izvještaj sačinio na temelju hrvatskih propisa,
izvještaja UN-a, zapovjedi i izvješća Glavnog stožera HV-a, Zbornog područja Split, specijalne policije i Zbornog mjesta Knin te drugih tužiteljskih dokaza.
Tužiteljstvo će tu dokumentaciju preko ovog svjedoka uvesti u predmet ukoliko obrane optuženih ne ospore autentičnost dokumentacije.
Theunens na temelju te dokumentacije zaključuje da je jasno da su u Hrvatskoj vojsci zapovjednici odgovorni za ponašanje svojih postrojbi i dužni su osigurati da njihovi podčinjeni poštuju međunarodne propise o ratovanju.
Oni mogu delegirati dio svojih odgovornosti na druge podređene zapovjednike ali to ne mijenja odgovornost zapovjednika i oni ostaju odgovorni za njihov rad.
U izvješću se navode pojedinačne Gotovinine zapovjedi kojima tužiteljstvo želi dokazati da je general Gotovina, čak i kad je preuzeo zapovijedanje operacijom Maestral i Južni potez u zapadnoj Bosni u rujnu i listopadu 1995., nastavio izdavati zapovjedi koje su se odnosile na područje odgovornosti Zbornog područja Split dugo nakon završetka Oluje, te da je stoga bio odgovoran za događaje na tom
području.
U HV-u postoje jasne i čvrste zapovjedne linije, piše Theunens.
Tijekom ratnih operacija propisi nalažu da zapovjednici odmah a najkasnije u roku od 24 sata poduzmu mjere za kršenje vojne discipline, navodi Theunens.
On ocjenjuje da dokumentacija HV-a pokazuje da je Gotovina to i činio u nekim slučajevima i to kad se ticalo borbene pripravnosti ili odnosa s UNCRO.
Poduzimanje takvih mjera haško tužiteljstvo u drugim predmetima koristilo je protiv optuženih kao dokaz da je neki zapovjednik znao i mogao kažnjavati svoje podređene ali je za djela za koja ga tereti optužnica propustio učiniti.
Tako se među ostalim tvrdi da je 4. kolovoza, nakon incidenta s UNCRO Gotovina uhitio i razriješio tadašnjeg zapovjednika Zbornog mjesta Split.
Prema Theunensu Gotovina je znao za sudjelovanje svojih podređenih u nekim pljačkama u operaciji Zima '94 i i na području Bosanskog Grahova i Glamoča tijekom operacije Ljeto '95.
"Gotovina je prisutan kada se izvješćuje o slučajevima pljačke i paleža i u najmanje jednom slučaju pokušava prikriti neke od tih zločina", navodi se u izvješću.
"Na temelju dokumenata koji su proučeni za potrebe ovog izvješća nema indikacija da je Gotovina poduzeo mjere protiv počinitelja ili njihovih zapovjednika", zaključuje Theunens.
On navodi da su predstavnici međunarodne zajednice od samog početka Oluje upozoravali generale Gotovinu i drugooptuženog generala Ivana Čermaka na to da njihovi podređeni krše međunarodno humanitarno pravo, a da je takve informacije Gotovina primao i od svojih podređenih
uključivši vojnu policiju, IPD, SIS - kroz pisana izvješća i redovne brifinge u Zapovjedništvu.
U izvješću se nabraja niz pojedinačnih upozorenja IPD-a o pljački i paležu te izvješća SIS-a o sudjelovanju pripadnika gardijskih brigada i domobranskih pukovnija u pljački i
uništavanju.
Theunens ocjenjuje da množina zapovijedi koje je u vrijeme Oluje izdalo zapovjedništvo Zbornog područja Split, kao i sam Gotovina "pokazuje njihovu neučinkovitost".
"Čini se da, tek nakon pokretanja operacije Maestral (u BiH), general Ante Gotovina poduzima oštrije mjere za održavanje discipline i sprječavanje zločina ili kažnjavanje počinitelja", zaključuje Theunens, no dodaje da se nakon Daytonskog sporazuma, koji vraća dijelove BiH pod kontrolu Srba, bilježi povećani broj paleža i pljački na području zapadne Bosne.
Što se tiče topničkih napada Theunens navodi da dokumentacija pokazuje da je Gotovina imao u svakom trenutku informacije o tijeku granatiranja te da je HV imao mogućnosti precizno gađati ciljeve.
Tužiteljstvo, naime, želi dokazati nekritično gađanje civilnih ciljeva u Kninu.
Theunens analizira i protok informacija kroz zapovjednu liniju.
"U svakom trenutku postoji funkcionirajuća zapovjedna linija, nadzor i protok informacija između zapovjednika / zapovjedništva zbornog područja split i podređenih zapovjednika / zapovjedništava i postrojbi", zaključuje.
Dokazivanje neometanog protoka zapovjedi i povratnih informacija kroz zapovjednu liniju u dosadašnjim suđenjima vojnim zapovjednicima u Haagu bilo je jedan od ključnih preduvjeta utvrđivanja odgovornosti zapovjednika.
I u ovom izvješću analizira se brijunski transkript od 31. srpnja 95 na kojem je dogovarana Oluja, a koji prema tužiteljstvu dokazuje udruženi zločinački pothvat i progon civilnog stanovništva.
U tom kontekstu Hrvatskoj se pripisuje distribuiranje lažnih letaka krajinskog vodstva na samom početku Oluje, kojima se poziva srpsko stanovništvo na odlazak, a o čijim učincima izvještava i general Gotovina.
Iako Theunens zaključuje na temelju hrvatskih vojnih propisa da je zapovjednik zbornog područja nadređen zapovjedniku zbornog mjesta, u slučaju odnosa Gotovina-Čermak on ocjenjuje da njihov odnos nije jednoznačan jer je Čermak, kao zapovjednik Zbornog mjesta Knin, svoja izvješća i zapovijedi proslijeđivao na adresu Glavnog stožera, ali ne
i Zbornog područja Split, dok je Gotovina u svojim zapovjedima među podređenima navodio i Zborno mjesto Knin. Čermak je, po Theunensu, bio i civilni upravitelj Knina te je u kontaktima s međunarodnim predstavnicima ostavljao dojam da može sankcionirati počinitelje zločina.
Što se tiče postrojbi specijalne policije, Theunens zaključuje da su oni tijekom i nakon Oluje primali zapovijedi isključivo od
trećeoptuženog generala, tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova Mladena Markača i njemu podređenog zapovjednika Željka Sačića. I u slučaju specijalaca, kao i u HV-u, po Theunensu postoji besprijekorna komunikacija kroz zapovjednu liniju od terena do Markača i natrag.
Njihova glavna zadaća nakon 11. kolovoza 95 postaje čišćenje terena - operacija "Oluja-obruč", piše Theunens i navodi da ju na području Plavnog i Grubora 25. kolovoza obavljaju pripadnici ATJ Lučko, a gdje je prema izvještaju Markača došlo do sukoba sa snagama tzv RSK. u kojem su zapaljene kuće i poginula tri civila. Tužiteljstvo tereti Markača za pokolj civila u Gruborima.
