Rusija prikrila nuklearnu katastrofu četiri puta goru od Černobila

Naime, u kolovozu 1956., dio materijala iz testiranja sovjetskog nuklearnog oružja u gradu Semipalatinsku u Kazahstanu progutao je 160 kilometara udaljen industrijski grad Ust-Kamenogorsk.

Semipalatinsk, koji se sada zove Semey, bio je primarni poligon za nuklearna testiranja Sovjetskog Saveza, izvještava New Scientist.

U novootkrivenom izvješću navodi se kako je znanstvena ekspedicija iz Moskve poslana u područje neposredno nakon eksplozije. Tada su otkrili da su se radioaktivno onečišćenje i radijacijska bolest proširili po cijeloj regiji. Znanstvenici su potom nastavili pratiti stalne posljedice dok su se sovjetska nuklearna testiranja nastavila – bez da su ikome izvana rekli koliko je ljudi zbilja zahvaćeno radijacijom.

Izvješće o učincima tih testova ostala je tajna - sve do sada.

U rujnu 1956., mjesec dana nakon kobne detonacije, razina radijacije u Ust-Kamenogorsk je još bila 100 puta veća nego što je preporučeno od strane Međunarodne komisije za radiološku zaštitu.

Sljedećeg mjeseca, znanstvena je ekspedicija nastavila pregledavanje okolnih sela. Osim što su već tada naišli na zabrinjavajuće podatke o posljedicama na ljudsko zdravlje, mnogo djece i danas ima defekte zbog te radijacije, a ukupan broj zahvaćenih ljudi 4 puta je veći od katastrofe u Černobilu koja također nije dobila adekvatan nadzor i sanaciju štete.

U prijašnjem se izvješću navodi kako su radioaktivne tvari koje su utjecale na ljude i okoliš u području okolnih mjesta i sela opadale u više navrata kroz godine. No, nedavno otkriveni izvještaj, koji je označen od ruskih vlasti kao „strogo povjerljiv”, pokazuje po prvi puta koliko su sovjetski znanstvenici znali o posljedicama i koliki je zapravo bio opseg zataškavanja.

"Već dugi niz godina to je stroga tajna", kaže direktor instituta Kazbek Apsalikov koji je pronašao izvješće i proslijedio ga časopisu New Scientist.

Izvješće navodi kako su svi gradovi i sela diljem istočnog Kazahstana bili pogođeni. Nuklearna testiranja u Semipalatinsku su zaustavljena 1963. godine. Iako je većina područja danas sigurna za život, „neka područja se nikada neće vratiti u prirodno stanje”, kaže Apsalikov. „Situacija u tim ostalim predjelima još je nesigurna i opasna”, zaključuje.