Ni nacisti, ni glad, ni smrt, ni 872 dana krvave opsade, nisu ga uspjeli uništiti

tri vijesti o kojima se priča UŽAS U GLINI Tijela dvojice muškaraca pronađena u obiteljskoj kući! Otkriven je uzrok tragedije užas u SAD-u Djevojka (15) oteta dok je šetala psa: Otac locirao njezin mobitel i spasio je, poznato što se dogodilo Još dvoje ozlijeđenih Poznato kako se dogodila užasna nesreća: Muškarac poginuo, a dijete se bori za život

Jedno od najtragičnijih i najužasnijih poglavlja Drugog svjetskog rata bila je svakako opsada Lenjingrada (današnjeg St. Petersburga) u Rusiji. Na današnji dan godine 1944., nakon gotovo 900 dana, probijena je blokada i prekinuta opsada Lenjingrada, kojeg su u okruženju držale nacističke snage.

Opsada Lenjingrada slovi u povijesti kao možda i najkrvavija opsada, čiji se stvarni broj žrtava i dan danas još uvijek nagađa, ali neka nagađanja kažu da je u 872 dana, koliko je trajala opsada, ubijeno ili umrlo do 1,5 milijuna civila.

Službeni podaci govore o doista stravičnim brojkama žrtava, gdje je na strani sovjetske vojske ubijen 1.017.881 vojnik, dok ih je 2.418.185 ranjeno ili oboljelo tijekom opsade Lenjingrada. Prema službenim podacima, broj ubijenih civila u opsadi iznosi 1.042.000, od kojih su 642.000 ubijene tijekom opsade, a 400.000 tijekom evakuacije.

Smrt kao nova stvarnost i svakodnevica

Uvjeti tijekom opsade bili su stravični, a zima s 1941. na 1942. godinu, bila je posebno jaka i temperature u Lenjigradu su padale i do -40 stupnjeva Celzija. Bez grijanja, čitava vodoopskrbna mreža bila je zaleđena, a jedino rješenje bilo je crpiti vodu kroz rupe u zaleđenoj rijeci Nevi, koja prolazi St. Peterburgom (tadašnjim Lenjingradom).

Brojni svjedoci, koji su preživjeli užas te opsade govorili su o pojavi smrti od gladi ili smrzvanja nasred ulice tijekom nacističke opsade, kao svakodnevici. Ljudi bi padali i umirali, a na proljeće bi se vidjelo kako tijela umrlih plutaju rijekom Fontankom. To je bila stvarnost koje se tijekom opsade čak niti djeca više nisu užasavala.

Kanibalizam

No to nije bilo ono najgore, jer su se tijekom opsade počeli pojavljivati i slučajevi kanibalizma, jer su nestajali dijelovi leševa ljudi koji su jednostavno umrli nasred ceste. Žrtve su bile i žene i djeca, a neki od svjedoka tvrde da se tijekom opsade jako dobro znalo za to.

Da je kanibalizam tijekom opsade bio stvaran, govori i obrada predratne pjesme, koju je slušajući vlastitu kćer i nećakinju kako je pjevaju u vrtiću tijekom opsade zabilježio u svoj dnevnik Dimitri Lazarev. Njezini stihovi glase:

"Distrofičar prolazi
Praznog pogleda
U košari nosi stražnjicu leša.
Za ručak imam ljudsko meso,
Ovaj komad je dobar!
Uh, gladna tugo!
A za večeru, jasno
Trebat ću bebu.
Uzet ću od susjeda,
Ukrasti je iz njezine kolijevke."

Lenjingradi prvi... Moskva posljednja

Hitlerova vojska okružila je Lenjingrad iz svih smjerova, no postojala je jedna vrlo opasna linija opskrbe, koja je vodila direktno preko površine smrznutog jezera Ladoga. Tu cestu, Rusi su zvali "Cestom života". Građanima Lenjingrada ograničena je svakodnevna konzumacija kruha na svega 125 grama tijekom opsade.

8. listopada 1941. godine Lenjingrad su okružile nacističke snage, koje su činile njemačke, finske i talijanske jedinice. Finski general Carl Gustaf Emile Mannerheim koji se proslavio u borbi protiv Rusije u takozvanom Zimskom ratu, koji je još uvijek bio svježe sjećanje, zapovjedao je finskim jedinicama. Njemačkim snagama zapovjedali su W. Ritter von Leeb i Georg von Küchler.

Sovjetskim snagama zapovjedali su Markian Popov, Kliment Vorošilov, Georgij Žukov, Ivan Fedijuninskij, Mikhail Khozin i Leonid Govorov.

Hitler je zauzimanje Lenjingrada zamislio kao samo još jedan u nizu poteza kojim bi se Sovjetska Rusija eliminirala kao prijetnja njemačkoj dominaciji u Europi. Još 6. kolovoza 1941. godine, Hitler je zapovjedio slijedeće: "Lenjingrad prvi, Područnje oko Donjecka drugo i Moskva treća".

Hitlerov plan: Izbrisati Lenjingrad s lica zemlje

Hitlerov ultimativni plan bio je sravniti Lenjingrad sa zemljom, a područje sjeverno od Neve, takozvani Karelian Isthmus, kojeg su Finci izgubili u Zimskom ratu, vratiti upravo Fincima.

Finske snage Lenjingrad su opkolile sa sjevera, a njemačke s juga. Plan je bio pomno pripreman, a njemački znanstvenici su čak i izračunali da bi građani Lenjingrada trebali početi umirati od gladi već nakon nekoliko tjedana. To se nije dogodilo, no ono što se dogodilo po planu bio je prekid svih komunikacijskih linija prema Lenjingradu i po čitavoj liniji od Baltika do Crnog mora, koju je Hitler tad kontrolirao.

Hitleru je pomogla i činjenica da su Finci uspjeli razbiti dio sovjetskih vojnih šifri te na taj način razumijeti dio njihove komunikacije na nižim razinama. Njemačko zapovjedništvo razmatralo je načine kako uništiti Lenjingrad, a njegovo zauzimanje je izbačeno kao opcija, jer bi onda morali misliti i na linije opskrbe nakon toga. Odlučili su se za opsadu, izgladnjivanje stanovništva i bombardiranje grada. Nakon toga su planirali ući u grad i čitav grad dinamitom sravniti sa zemljom te prema dogovoru s Fincima, područje sjeverno od rijeke Neve, dati njima.

Bez milosti

Finci su krenuli žestoko u ofenzivu, ali su stali nakon što su dosegnuli granicu iz 1939. godine pa je sovjetski general Popov mogao preraspodijeliti dio obrambenih snaga prema njemačkim položajima. Prava opsada tad još nije niti počela, jer Finci su stali s ofenzivom još 31. kolovoza te započeli s blokadom nakon toga, a Hitlerova naredba Mannerheimu bila je da ne prihvaćaju predaju Rusa ni pod koju cijenu.

Njemačke snage su u međuvremenu do 8. listopada, u potpunosti okružile ostatak grada te tog datuma započele opsadu grada, čiju je obranu vodio general Žukov. Zračni napad 19. listopada 1941. godina bio je posebno surov. 276 njemačkih bombardera obrušilo se na grad, pri čemu je poginulo 1000 civila.

Jednako žestoko je po Lenjigradu tulo i njemačko topništvo, tijekom čitave opsade grada, Ukupno, od bombardiranja i granatiranja u Lenjingradu je poginulo 5.723 ljudi, a ranjeno ih je 20.507. Hladnoća, glad i drugi faktori uzeli su daleko više života civila.

Od 'Ceste života' do 'Ceste smrti'

Kako bi se obrana grada mogla održati, bilo je potrebno uspostaviti liniju opskrbe na bilo koji način i pod bilo koju cijenu, a to se jedino moglo preko jezera Ladoga, dok je ono bilo zaleđeno. To je bio jedini dio područja oko Lenjingrada, kojeg njemačke snage nisu držale. Opskrba je tim putem stizala do sela Osinovets, odakle bi malom prigradskom željeznicom stizala u sam grad. istom rutom bi se evakuiralo i civilno stanovništvo.

Rusi su taj opskrbni koridor nazvali "Cestom života", a ona je ubrzo zbog visokog broja umrlih nazvana "Cestom smrti". Ipak, opskrba je stizala u Lenjingrad, omogućujući obrambenim snagama Lenjingrada da pružaju otpor nacističkoj vojsci, a civilima pružila nadu u spas.

Dva pokušaja proboja i treća sreća

Sovjetske snage su u dva navrata pokušale probiti opsadu Lenjingrada, u ofenzivi Sinjavino i u Operaciji Iskra.

Rusi su Nijemcima 9. kolovoza, netom prije ofenzive Sinjavino, preko razglasa puštali Simfoniju br. 7 "Lenjingrad", Dmitrija Šostakoviča, koju je izvodio lenjingradski radijski orkestar. U ranu jesen 1942. godine sovjetska 2. i 8. armija povezale su se sa snagama na lenjingradskom frontu i započele protunapad na njemačke položaje.

Nijemci su istovremeno planirali i svoju protuofenzivu pod nazivom Nordlicht (Sjeverno svjetlo), ali su ih Rusi preduhitrili i zaustavili u zamisli. Ipak, sovjetske snage nisu uspjele probiti blokadu, a dio 2. armije je uništen tijekom te operacije, u kojoj je po prvi put na bojišnici korišten najnoviji njemački teški tenk - Tigar.

Drugi pokušaj bio je Operacija iskra, koja je 18. siječnja 1943. nakratko i probila opsadni obruč, uništivši snažno utvrđene njemačke položaje južno od jezera Ladoga. Koridor od 10 do 12 kilometara širine, koji je nakratko otvoren, uspio je barem donekle ublažiti posljedice opsade, no to je bilo isuviše kratkog vijeka da bi bilo nešto više od trenutnog olakšanja.

Trebalo je čekati do 27. siječnja 1944. godine, kad je opsada Lenjingrada napokon okončana i kad su sovjetske snage rabile njemačke položaje na južnom dijelu predgrađa Lenjingrada. U ljeto iste godine, finske snage doživjele novi poraz od sovjetskih snaga, ali nakon toga, područja koja su izgubili još tijekom Zimskog rata, više nikad nisu okupirali, a lekciju su naučili. Neki kažu, da upravo zbog tih teških iskustava s Rusijom, niti nisu ušli u NATO savez.