'Nije me brinulo kada ću umrijeti nego s koliko udaraca mačetom će me raskomadati'

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća stanovništvo u Ruandi činile su tri etničke skupine - većinski Hutui (85 %), zatim Tutsi (14 %) i pripadnici pigmejskog naroda Twa (1 %). U isto vrijeme u zemlji su počela brojna politička, ekonomska i društvena previranja te je, kako to i danas biva, bilo potrebno naći krivca, u ovom slučaju i žrtveno janje.

Pročitajte i ovo na Plitivcama Obljetnica smrti prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića: "Ponosan sam što dobio ime po svom stricu. Nikad neću prežaliti što ga nisam imao priliku upoznati, ali on živi u meni" 26. obljetnica Stotine ljudi pristižu na komemoraciju u Srebrenicu: Danas će u pokopati 19 žrtava genocida, najmlađe su imale 16 godina

Većinski Hutui, točnije njihovi ekstremisti unutar političkih elita, tog su krivca pronašli u pripadnicima skupine Tutsi te su ih optužili za pružanje potpore pobunjeničkim skupinama koje su djelovale protiv većinskog naroda. Tadašnji predsjednik Habyarimana sa suradnicima se pobrinuo da propagandom i brojnim političkim manevrima marginalizira tu etničku manjinu. Do kraja 1992. godine razlike između Hutua i Tutsa bile su nepremostive.

Uskoro se dogodio 6. travnja 1994. godine, datum koji će zauvijek ostati u sjećanju svih stanovnika ove malene afričke zemlje. Tog je dana pod nerazjašnjenim okolnostima srušen zrakoplov u kojem se nalazio predsjednik Habyarimana, a odmah potom su ekstremisti Hutua, pod krinkom rata, započeli s kovanjem planova za istrebljenje Tutsa. Momentalno su ubijeni i svi visoki dužnosnici koji su se protivili ekstremistima, a koji su mogli u nekoj mjeri kontrolirati situaciju u zemlji.

I tada počinje najkrvavije razdoblje u povijesti Ruande. Tutsi su ubijani u vlastitim domovima, čitave obitelji su poklane pokušavajući pobjeći na sigurno, a žene su bile masovno silovane. U tjednima koji su uslijedili 6. travnju, s lica zemlje nestalo je oko 800.000 Tutsa (prema nekim procjenama i više od milijun), što je tada bilo otprilike 3/4 cjelokupne populacije tog manjinskog naroda. U počinjenju genocida sudjelovalo je, procjenjuje se, čak 200.000 osoba.

Oni koji su preživjeli ispričali su neke od najpotresnijih priča koje ste ikad čuli.

Pokolj u crkvi Ntarama

Kada je krenuo val nasilja usmjeren prema Tutsima mnogi su pokušavali pobjeći na sigurno. Nisu mogli ostati u svojim domovima jer su znali d aće ih tamo naći, nisu mogli pobjeći u divljinu jer i tamo bi ih našli. Zato su mnoge obitelji stigle u crkvu Ntarama vjerujući kako će tamo izbjeći sudbinu mnogu svojih sunarodnjaka.

Alisa je sa svojom djecom u crkvu stigla 7. travnja. Ubrzo su stigli i članovi paramilitantne skupine interahamwe. Nekoliko dana nsu kružili oko crkve sijući strah među stotinama koje su se nagurale u crkvu pokušavajući se spasiti.

'Stigli smo u Božji dom misleći da nam tamo nitko neće učiniti ništa nažao. No, nakon nekoliko dana je njihov vođa obavio telefonski poziv nakon čega smo vidjeli osam autobusa punih vojnika kako idu prema nama. Kad su ih ostali, već otprije naoružani, vidjeli da stižu to im je bio znak da mogu početi ubijati. Jedan je muškarac puhnuo u zviždaljku i tad su počeli. Bila je strašna galama, meci su frcali, bacali su granate, ljudi su živi gorjeli', potreseno je ispričala Alisa.

Francuska otkazala odlazak u Ruandu na obilježavanje genocida

Imala je sreće što zbog gužve nije mogla ući u crkvu već je ostala pred njom odakle je uspjela pobjeći u obližnju plantažu banana, a kasnije i u jednu školu gdje su se okupili preživjeli. No, i otamo su ih otjerali. Alisa se sa svojom obitelji danima skrivala u polju papirusa koje su ekstremisti svakodnevno pregledavali čisteći si put mačetama. Tako je ostala bez desne šake. No za šakom ne žali. I danas je boli gubitak djeteta koje je tog kobnog dana nosila na leđima. Njega su mačetom, doslovce prepolovili. Ona je preživjela samo zato što su mislili da je mrtva nakon što su je dva puta udarili oštricom po glavi.

Mnogi su ostaliu na životu samo zato što su ih u jednom trenu jednostavno zatrpala tijela ubijenih sunarodnjaka. 'Kad je sve bilo gotovo nalazio sam se ispod nekoliko leševa. Nisam disao, nisam se micao, bolje da misle da sam i ja mrtav. Brat me nakon nekog vremena izvukao van. Taj prizor nikada neću zaboraviti', ispričao je jedan od preživjelih.

ntarama church massacre from Dave Fullerton on Vimeo.

Tutsi su spas pokušali naći u poljima papirusa misleći da će ih tamo njihovi krvnici teže pronaći. Bili su gladni, žedni, ranjeni i bolesni, ali nisu smjeli pustiti ni glasa kako ih Hutui ne bi pronašli. Noću ih nisu tražili, a svako jutro bi se Tutsi ponovno sakrivali. Kako je izašlo sunce tako su oni tražili zaklon.

'Djeca su se sakrivala prva, a odrasli bi držali stražu. Onda su uslijedila cjelodnevna ubojstva. U početku su izvodili razne trikove. Rekli bi 'Prepoznao sam te, možeš izaći' i tada bi oni naivni izašli iz skrovišta. Ubili su ih iste sekunde. Ponekad su slijedili i plač male djece koja više nisu mogla stajati u mulju. Ubojice su radili od 8-16 sati, ovisno kako im je sunčeva svjetlost to dopuštala. Dolazili su u kolonama najavljujući svoj dolazak pjesmom, zviždanjem i bubnjanje. Zvučali su vrlo veselo znajući da će čitav dan provesti ubijajući', ispričao je Angélique Mukamanzi, farmer koji je tada imao 25 godina.

in the marshes from Dave Fullerton on Vimeo.

'Nije me više brinulo kada ću umrijeti...'

'Navečer bismo se svi skupili i razgovarali o nevolji koja nas je zadesila. Saznali smo da se genocid proširio po cijeloj zemlji, da svi Tutsi jednako pate i da nas nitko neće doći spasiti. Mislili smo da ćemo svi umrijeti. Što se mene tiče, više me nije brinulo kada ću umrijeti, budući da sam znao da ćemo svi umrijeti. Zanimalo me samo s koliko udaraca će me raskomadati... Koliko dugo će trajati...', ispričao je 25-godišnji Francine, jedan od preživjelih.

Alisa, Francine i Angelique među rijetkima su koji i 20 godina nakon ovih stravičnih zločina žele govoriti o onome što im se dogodilo. Mnogima su rane i danas svježe i previše boli sjećanje na strahote koje su proživljavali od travnja 1994. godine.

Ujedinjeni narodi oformili su tribunal nadležan za suđenja osumnjičenima za sudjelovanje u genocidu. Do sada je dovršeno 50 suđenja, 29 osoba je proglašeno krivima, 11 suđenja je još u tijeku, a još 14 osoba čeka svoje pojavljivanje pred sudom.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook