Raspravno vijeće Haškog suda nepravomoćno je 12. lipnja osudilo Martića (52) na 35 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključujući progon, ubojstva, razaranje, pljačku, zatočenje, mučenje i druga nečovječna djela.
Kazna izrečena Martiću, koji je kao saveznik bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića obnašao razne dužnosti u samoproglašenoj tzv. republici srpskoj krajini, a među ostalima bio i predsjednik te tvorevine, jedna je od najviših kazna koju je ICTY izrekao.
Martić se pred sudom izjasnio da nije kriv, a njegova je obrana
tražila oslobađajuću presudu.
Kao bivšeg ministra unutarnjih poslova i predsjednika tzv. rsk
Martića je tužiteljstvo teretilo za zločine protiv čovječnosti i
kršenja zakona i običaja ratovanja počinjene od kolovoza 1991. do kolovoza 1995. progonom, istrebljenjem, ubojstvima, zatvaranjima, mučenjima, deportacijom, bezobzirnim razaranjem i pljačkom na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Osuđen je kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata koji je vodio bivši jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević te je sudjelovao u etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva s dijelova hrvatskog teritorija.
Također, osuđen je za granatiranje Zagreba u svibnju 1995. godine te za niz drugih zločina počinjenih nad hrvatskim civilima u selima od Saborskog do Škabrnje u kojima su ubijene stotine ljudi, uglavnom staraca i žena.
Tužiteljstvo ICTY-ja je za Martića zatražilo kaznu doživotnog
zatvora.
Tužiteljstvo je podnijelo žalbu Žalbenom vijeću zbog, kako tvrdi, pravne pogreške Raspravnog vijeća koja je dovela do oslobađanja Martića po jednoj od 16 točaka optužnice.
Prema Tužiteljstvu, Raspravno vijeće tada je ocijenilo da članak 5. Statuta Suda ne obuhvaća zločine počinjene protiv osoba koje nisu sudjelovale u sukobima u vrijeme kada su počinjeni zločini za koje je Martić osuđen.
Prema tvrdnjama Tužiteljstva radi se o većem broju ranjenika i zatvorenika.
Na temelju te pogreške Raspravno vijeće nije osudilo Martića za zločine protiv čovječnosti počinjene protiv tih osoba, jer je svoju odluku temeljilo samo na članku 3. Statuta, a ne, kao što je trebalo, i na članku 5., tvrdi Tužiteljstvo.
Stoga od Žalbenog vijeća zahtijeva da se ta pravna pogreška ispravi, odnosno da se oslobađajuća presuda po toj točki optužnice zamjeni odgovarajućom u skladu s člankom 5. Statuta Haškog suda.
Pokazna vježba
nastavak drame
Spašena u zadnji tren
