Razgovarali smo s hrvatskim zrakoplovcima, koji su ondje smješteni, ali i provjerili kako se živi u najmlađoj državi godinu i pol dana nakon proglašenja nezavisnosti.
Pročitajte i ovo
Vojni tabor usred kosovskog polja - Bondsteel. 40-ak kilometara južno od Prištine, najveća je američka baza. Pogled, koji puca prema nekadašnjim oranicama, otkriva grad u malom. Unutar bodljikave žice, asfaltirane prometnice, podzemna skladišta, zgrade, najopremljenija bolnica, kapelica, igrališta, kino, teretane. Uložene su stotine milijuna dolara. Posve je jasno, da Amerikanci odavde neće otići tako brzo. Pravila su stroga, alkohol zabranjen, izlasci iz kampa rijetki. Čak su i nama snimanje ograničili. Sve je ovdje, hvale se i sami, besprijekorno!
'Baza je velika, ali logično posložena. Već nakon tjedan dana, znali smo kako smo se snašli u njoj', rekao je bojnik Michael Križanec, zapovjednik hrvatskog kontingenta. Uz bok s više od dvije tisuće vojnika, dvadesetorica su Hrvata. Piloti, tehničari, logističari. Zrakoplovci su u NATO-ovu operaciju, i svoju prvu misiju, prije dva i pol mjeseca, stigli s dva helikoptera. Birati nisu mogli. Prijevoz tereta, ali i ljudi, posao je ništa manje odgovoran onom kod kuće. Na popisu svojih posljednjih putnika, bojnik Križanec, nedavno je upisao i glavnog NATO tajnika. 'Jedino što su bili zahtjevi da otvorimo malo vrata, jer je bilo jako vruće, da dobiju svježi zrak', Kaže Križanec.
Neimaštini unatoč, na kosovskom tržištu svoje su mjesto našle i hrvatske tvrtke. Robna je razmjena porasla i do 50 milijuna eura. No, na Kosovu se ne diše nimalo bolje. Državu su dobili, siromaštvo je vidljivo na svakom koraku. Male plaće i mirovine, ekonomski oporavak predaleko. Sejdi Gashi već 16 godina zarađuje kao taksist. Za dva eura vozi s jednog na drugi kraj grada. 'Za prosječnu porodicu, da se živi normalno četiri člana, od 400-500 eura, imaš sve', rekao je Gashi. Godinu i pol dana nakon proglašenja nezavisnosti, euforija je nestala. Mladoj državi s više od dva milijuna stanovnika nije nimalo lako. Socijalno nezadovoljstvo i nezaposlenost kosovska su svakodnevica. U zemlji, koja očekuje financijsku pomoć zapada, uličnih prodavača ne manjka. Šverca se i stranim valutama, dolarima i eurima. Za razliku od KFOR-a, vojne misije NATO-a, europska organizacija osnovana da spriječi korupciju, pomogne policiji, pravosuđu, carini, ovdje nije dobrodošla.
Albanski pogled na zajednički život sa Srbima, teško će se još promijeniti. Dva nepomirljiva svijeta dijeli i most na rijeci Ibar - Kosovare na jugu, Srbe na sjeveru. Grad, koji je nekad bio Kosovska, pa Titova, sada je samo Mitrovica. I uoči našeg dolaska, policijska statistika bilježila je međuetničke incidente. Zamjenik načelnika policijske uprave, srpske nacionalnosti, ni sam nije bio pošteđen zlonamjernih komentara. 'Nažalost, animoziteta ima i to je realnost koja se ne dešava samo ovdje, nego i u drugim balkanskim područjima. A postoji i jedna povijest konflikata', rekao je Ergin Medić, potpukovnik kosovske policijske službe. Letnicu, međutim, muče druge brige. Nestašica struje, problemi s vodom.
U većinskom hrvatskom selu i hrvatski je predsjednik bio rado viđen gost. Danas vojska obilazi mjesto u kojem se hodočasti Crnoj Gospi, ali pomoć sporo stiže. 'Od RH sam dobio jednom 300, jednom 500 eura. Bit će, a nemamo ništa', rekao je Froka Dokić, predstavnik Hrvata. Pod policijskim i vojnim povećalom, kosovska nezavisnost, čini se, tek je početak dugog puta prema blagostanju.
