Kći serijskog ubojice opisala život s njim - 'Ne mogu ti reći, draga. Ako ti kažem, ti ćeš reći policiji'

'Dopustite mi da vam kažem o tome kad sam zadnji put vidjela tatu prije nego je poslan u zatvor. Imala sam 15 godina kad se nenajavljeno pojavio u našoj kući u Spokaneu, u državi Washington. On i moja mama su se razveli, pa smo ga povremeno viđali, kad bi ga posao vozača kamiona ponekad doveo do nas.

Tog dana, u jesen 1994. godine, pitao je mene, mog mlađeg brata i sestru želimo li izaći van na doručak s njim. Svi smo uskočili u njegov veliki kamion koji je imao i spavaću kabinu. Moja sestra i ja smo sjedile u spavaćoj kabini, na vrhu madraca, dok je brat sjedio na mjestu suvozača.

Nakon što smo krenuli, brat je otvorio pretinac u kamionu i pronašao kutiju cigareta. Bio je u šoku jer je pušenje bilo veliko 'ne' za našeg tatu. Uvijek nam je želio usaditi odbojnost prema cigaretama.

'Oh, to su za moje prijateljice, žene koje pokupim kamionom', bila je njegova reakcija. Moj brat je složio lice ne vjerujući mu, te komentirao: 'Tata, skrivaš li nešto od nas? Možda ipak pušiš?'.

Kada smo ušli u zavoj kod moje škole, velika rola ljepljive trake izašla je iz odjeljka za spavanje i to mi se učinilo jako čudnim. Pitala sam se zašto moj tata ima ljepljivu traku uz jastuk. A onda sam zaključila kako je to vjerojatno zbog činjenica kako u spavaćem odjeljku ima malo mjesta pa je sve nabacano jedno na drugo.

Moji brat i sestra su imali planove to jutro, pa samo u restoran otišli samo tata i ja. Voljela sam svog tatu, ali nisam puno uživala biti u društvu s njim. Uz njega sam se osjećala tjeskobno. Nikad nas nije zlostavljao ni tukao, ali jednostavno je postojao osjećaj kako nešto nije u redu, kako se nešto događa ispod površine. Probala sam jednom potražiti savjet u školi, ali nije prošlo baš najuspješnije. Ispalo je kako mnogo djece misli kako su njihovi tate čudni.

'Nije sve onako kako se čini'

Jedna od stvari vezanih uz mog oca, koja mi je kao mladoj djevojci bila veoma neugodna, je bila činjenica kako je veoma otvoreno pričao o seksualnim odnosima. Npr. ponekad bi pričao o detaljima seksualnog odnosa kojeg je imao s mojom majkom.

Zurio bi u žene u javnosti, davao nepristojne primjedbe o njima te ih maltretirao. To jutro u restoranu Denny's Diner nije bilo nimalo drugačije - sjećam se kako je koketirao s konobaricom dok smo sjedili u separeu.

Tijekom jela rekao mi je: 'Nije sve onako kako se čini, Missy', Upitala sam ga: 'Na što misliš tata?'.
Gledala sam ga kako se bori s nečim iznutra. Onda je rekao: 'Znaš, morao bih ti nešto reći, i to nešto jako važno'. Uslijedila je duga tišina prije nego što sam ga upitala što je to.

'Ne mogu ti reći, draga. Ako ti kažem, ti ćeš reći policiji. Nisam ono što misliš da jesam, Melissa.'
Osjećala sam nervozu u želucu. Otrčala sam u WC. Kad sam se vratila, osjećala sam se smireno i na moju sreću sam doznala kako je moj otac odustao od ove mučne komunikacije.

Ali često se u mislima vratim u taj trenutak i pomislim: 'Da mi je rekao istinu što bi se iduće dogodilo? Da mi je rekao o svojih sedam ubojstava - možda bi uskoro bilo i osmo - bih li otišla na policiju? Bi li mi dao šansu?.

Je li me moj otac mogao ubiti - to je pitanje koje je obilježilo moj život.

Tijekom godina govorio je neke čudne rečenice

Nekoliko mjeseci nakon tog dana, u ožujku 1995. godine mama nam je rekla kako je otac uhićen zbog ubojstva. To je bilo previše. Nisam mogla shvatiti kako je moj tata mogao učiniti takav zločin.

A tada sam se počela prisjećati trenutaka života s njim još iz onih dana dok smo kao obitelj svi zajedno živjeli na farmi u državi Washington.

Kad sam imala pet godina, u podrumu naše seoske kuće pronašla sam prekrasne mačiće i iznijela sam ih van kako bih se s njima igrala. Kad je moj otac vidio što imam u rukama, uzeo mi ih je, objesio ih na uže za sušenje rublja i počeo ih mučiti. Sjećam se njegova užitka dok sam vrištala i molila ga da ih spusti. Poslije sam pronašla njihova malena tijela u stražnjem vrtu.

Drugi put je pronašao mene i brata kako se igramo s prekrasnom crnom mačkom. Moj otac je bio krupan muškarac, visok 198 centimetara. Nadvio se iznad nas i zaigrano upitao što to imamo. Zgrabio jemačku i, na moje olakšanje, pomazio je. No tada ju je jako stisnuo i počeo joj glavu zavrtati. Životinja se pokušala obraniti, a mi smo vrištali. No, otac je imao isti onaj izraz užitka na licu.

Uhićen je zbog ubojstva svoje djevojke, Julie Winningham, no nije mi rečeno što je točno napravio. Majka o tome nije željela s nama razgovarati. Sada razumijem da nas je tako htjela zaštititi.

Tijekom ljeta 1995. godine iskrala sam se u knjižnicu kako bih pročitala izvještaje o suđenju ocu. Tako sam doznala da je tijekom suđenja priznao ubojstva još nekolicine žena.

Kao da je to bio neki drugi Keith Jesperson. Iako se sjećam naznaka ovog drugog čovjeka, ipak se sjećam i tate koji je bio ljubazan i drag. S vremena na vrijeme se činio kao dobar tata.

Onda se sjetim nekih čudnih rečenica koje mi je znao reći tijekom godina.

'Prošao sam kamionom pokraj zatvora u Oregonu i potrubio sam im. Jednog dana ću i ja biti tamo. No, ne još', rekao mi je jednom prilikom.

Kad sam imala 13 godina vozili smo se uz prekrasnu široku rijeku koja odvaja Washington State i Oregon. Upravo smo se približavali blizu područja Multnomah Falls kad je tata rekao: 'Znam kako ubiti nekoga i proći nekažnjeno'. Tada je počeo govoriti kako treba ubijenome skinuti dugmad s odjeće da se ne mogu identificirati otisci prstiju te kako ubojica treba na nogama imati biciklističke cipele koje ne ostavljaju velike tragove u blatu.

Tada sam ove njegove izjave pripisivala njegovoj sklonosti za detektivske priče no kasnije sam shvatila kako je smo se vozili kroz područje u kojem je tri godine kasnije pronađeno tijelo Taunje Bennett. Mislim da je želio pričom oživjeti taj trenutak. Moj tata se osjećao primoran podijeliti svoje zločine s drugima, kao što je ičinio pismima koje je slao medijima. Ona su uvijek bila potpisana sa smješkom pa su ga mediji i prozvali 'ubojica sretnog lica'.

Osjećala sam krivnju i sram

1995. godine nisam bila u stanju balansirati između tih sjećanja i osjećaja s jedne strane i onoga što sam čitala o ocu u knjižnici. Odjednom sam naprosto prestala čitati izvještaje o njegovim zločinima.
Kad je vijest o mojem ocu izašla u medijima roditelji su čuvali svoju djecu od mene, mislili su da mogu biti ozlijeđena. Osjećala sam krivnju i sram.

No, tijekom ljeta 1995. godine imala sam važnije brige. Našla sam se u nasilnoj vezi s dečkom. Nekako sam dobila osjećaj kako sam morala platiti odštetu za njegove zločine. Osjećala sam se prljavo, manje osobom, izolirano i usamljeno. Mislila sam kako ne mogu živjeti u ovom svijetu i biti dio njega.

Ne postoji knjiga 'Što učiniti nakon što otkrijete da vam je otac serijski ubojica?'. Nitko vam ne kaže kako se smijete, a kako ne smijete osjećati.

Bila sam zabrinuta. Znala sam da nisam sposobna ubiti nekoga, znala sam da nisak sociopat. No, s druge strane, nosim isti DNK kao moj otac. Kako se postaje serijski ubojica? Može li se to zlo prenostiti dalje? Može li prijeći na moju djecu?

Ova ostavšitna mog oca postala je sastavni dio mog života koju sam čuvala kao tajnu. Bila sam dovoljno sretna da na kraju pronađem prekrasnog čovjeka za kojeg sam se udala i s kojim imam djecu.

No, jednog dana, u svibnju 2008. godine, gladala sam kako moja kći trči iz školskog autobusa prema meni s pitanjem kojeg jedva čeka postaviti mi. Taj dan su u vrtiću učili o obitelji. Rečeno joj je kako svatko ima mamu i tatu, i to je za nju bila najnovija vijest.

'Mama, svatko ima tatu. Gdje je tvoj tata?', upitala me kći, na što sam se ja smrznula. Nisam znala kako joj objasniti situaciju. Ona je tako slatka i dragocjena - kako ću joj reći gdje joj se nalazi djed. Rekla sam joj samo kratko - on je u Salemu. I to je bila istina jer tamo služi kaznu zatvora.

No, shvatila sam da ukoliko se ne uhvatim s tim problemom u koštac, zločini mojeg oca će utjecati na moju kćer baš kao što su utjecali na mene.

To je bio trenutak koji je promijenio sve. Godinama smo živjeli u skrovitosti, ali to popodne sam odlučila svijetu reći tko sam zapravo ja.

Promijenilo se sve

Napisala sam memoare 'Shattered Silence' i počela davati intervjue za medije. Nakon što sam se pojavila u showu Oprah Winfrey 2009. godine dobila sam stotine e-mailova od članova obitelji ostalih serijskih ubojica koji mi zahvaljuju na mojoj priči te me mole za savjet i pomoć.

Putujem posvuda kako bih vidjela te ljude i razgovarala s njima. To je mojem životu dalo smisao i smjer.
Stvorila sam cijelu mrežu ljudi poput mene. Do sada sam imala izravan kontakt s više od 300 ljudi - mi smo underground zajednica.

Nedavno me kontaktirala majka dviju djevojčica čiji je otac bio serijski ubojica koji je bio razapet od strane europskih medija. Jedna od tih djevojaka bila je toliko depresivna da je razmišljala o samoubojstvu. Moja mreža ljudi pisala je tim djevojkama pisma s porukama da dolaze bolja vremena.

I to zaista funkcionira. Svi ti ljudi imaju svoju priču i svi su na nekom putu oporavka. No, postoje neke emocije i procesi kroz koje svi prolazimo. Svi imamo period poricanja, šoka pa tuge. Tada dolazi gnjev. Moj otac nikad neće dobiti smrtnu kaznu za svoje zločine. A trebao bi.

I to ne kažem zbog sebe već zbog njegovih žrtava. Pravda nikad neće biti zadovoljena. Ne želim ići u stravične detalje mučenja koje je nanio tim jadnim ženama, koje su bile majke, kćeri i sestre. Nisu ni identificirane sve njegove žrtve. Postoje neki roditelji koji još uvijek ne znaju gdje su njihove kćeri.
Razgovara sam s članovima obitelji njegove prve žrtve, Taunje Bennett. Oni imaju mnogo detalja o njezinom životu koje sam zaista željela znati.

Pričala sam i s jedinom preživjelom žrtvom mog oca koju je brutalno silovao ispred njezina djeteta te pokušao zadaviti. Ona je mene kontaktirala i razgovarale smo telefonski. Bila sam veoma nervozna prije razgovora i moram priznati da je bilo teško slušati detalje vezane uz napad na nju. No, bio je to snažan dar što mi je ona dala. Ako sam se i željela zavarati o tome što jeon učinio, nakon ovog saznanja više nisam mogla.

Nisam ga vidjela gotovo 10 godina. Nakon što je moja knjiga izašla 2008. godine dobila sam pismo od njega u kojem je napisao: 'Ne želim da me svijet osuđuje kao tatu. Bio sam veliki tata. Moja jedina greška biloje osam pogrešaka u prosudbi'.

On svoja ubojstva naziva 'pogreškama u prosudbi'. To je način na koji on vidi stvari. Kakom ože bilo tko, pa čak i netko blizak poput kćeri, imati bliski odnos s osobom kojoj nedostaje iskrenosti i suosjećanja.
Godinama sam se zavaravala. Znala sam da je činio strašna zlodjela, no i dalje vjerujem da je volio mene, brata i sestru, da je bio sposoban za ljubav i suosjećanje.

Onda sam jednog dana, dok sam pisala knjigu, pričala sa svojim djedom koji mi je rekao: 'Znaš, posjetio sam tvog oca u zatvoru i rekao mi je nešto što me iznenadilo. Rekao mi je kako su mu se javile misli da ubija tvoju djecu.'

Možda ljudi ovo neće razumjeti, ali to što sam čula dalo mi je slobodu. Omogućilo mi je da shvatim kako tu nije bilo dvostrukog života. Bio je samo jedan Keith Jesperson koji je manipulirao svima oko sebe te prestavljao svijetu različitog sebe.

I na kraju sam znala odgovor na pitanje koje me mučilo svaki put kad bih se prisjetila našeg posljednjeg zajedničkog doručka u restoranu. Bi li me ubio da sam rekla policiji sve o njegovim zločinima? Da, ubio bi me.

Razumijevanje toga dopustilo mi je da mu kažem - zbogom.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook