U nedjelju rano ujutro krenula sam na predavanje kada sam vidjela grupu žena koje trče iz ženskog studentskog doma. Pitala sam što se događa i jedna od njih mi je rekla da policija sve evakuira jer su Talibani stigli u Kabul i da će pretući sve žene koje nemaju burku.
Sve smo htjele ići svojim kućama, ali nismo mogle koristiti javni prijevoz. Vozači nas nisu htjeli u svojim automobilima jer nisu htjeli biti odgovorni za to što voze ženu. Još je gore bilo ženama u domu koje nisu iz Kabula. Bile su uplašene i zbunjene jer nisu znale kamo da idu.
U međuvremenu, muškarci koji su bili oko nas rugali su se djevojkama i ženama, smijali su se teroru nad nama. 'Odi staviti burku', jedan je vikao. 'Ovo su vam posljednji dani na ulici', rekao je drugi. 'Jednog dana ću vas četiri oženiti', govorio je treći.
''Sestra je trčala miljama...''
Vladini uredi su zatvoreni pa je moja sestra trčala miljama kroz grad kako bi stigla kući. 'Računalo pomoću kojeg sam četiri godine pomagala ljudima teška srca sam zatvorila', rekla mi je. 'Ustala sam od stola s očima punih suza i pozdravila se s kolegama. Znala sam da mi je ovo zadnji dan na poslu'.
Gotovo sam diplomirala s dva studija na dvama sveučilištima koji su među najboljima u Afganistanu. U rujnu sam trebala diplomirati s Američkog sveučilišta u Afganistanu i Sveučilišta Kabul, ali ovog jutra sve mi se srušilo pred očima.
Toliko sam dana i noći radila na tome da bude osoba kakva sam danas, a kada sam došla kući prvo što smo sestre i ja napravile je sakrile svoje osobne iskaznice, diplome i certifikate. Bilo je poražavajuće. Zašto bismo morale skrivati stvari zbog kojih bismo trebale biti ponosne? U Afganistanu više ne smijemo biti osobe koje jesmo.
Kao žena se osjećam žrtvom političkog rata koji su započeli muškarci. Osjećam se kao da se ne smijem više smijati naglas, ne smijem više slušati svoju najdražu glazbu, više se ne mogu naći s prijateljima u našem omiljenom kafiću, više ne mogu obući svoju najdražu žutu haljinu ili nositi roza ruž. I više ne mogu ići na svoj posao ili završiti fakultet za koji sam godinama radila.
Uplašene žene i muškarci koji mrze žene
Voljela sam lakirati svoje nokte. Danas, na putu kući, pogledala sam prema salonu za manikuru u koji sam išla. Izlog salona, koji je bio uređen fotografijama predivnih djevojaka, preko noći je obojan u bijelo.
Sve što sam oko sebe vidjela bila su zaprepaštena, uplašena lica žena i ružna lica muškaraca koji mrze žene, koji ne vole educirane žene koje rade i slobodne su. Najgori su mi oni koji su bili sretni i rugali se ženama. Umjesto da su uz nas, oni podupiru Talibane i daju mi dodatnu snagu.
Afganistanske su žene žrtvovale puno toga za malo slobode koju su imale. Kao siroče sam tkala tepihe samo kako bih mogla ići u školu. Suočila sam se s puno financijskih prepreka, a imala sam puno planova za svoju budućnost. Nisam očekivala da će sve ovako završiti.
Čini se da sada moram spaliti sve što sam postigla u 24 godine svoga života.
Sada je jako opasno imati osobnu iskaznicu ili nagrade s američkog sveučilišta. Čak i ako ih imam, ne mogu ih koristiti. Za nas nema posla u Afganistanu.
Povratak u prošlost
Dok su se pokrajine rušile jedna za drugom, mislila sam na svoje lijepe, djevojačke snove. Moje sestre i ja nismo spavale cijelu noć, razmišljajući o pričama naše majke iz vremena Talibana i kako su se ponašali prema ženama.
Nisam očekivala da će nam biti oduzeta osnovna prava i da ćemo se vratiti 20 godina unazad, da ćemo, nakon 20 godina borbe za naša prava i slobodu, biti progonjene zbog burki i skrivati svoj identitet.
Posljednjih mjeseci, dok su Talibani preuzimali kontrolu nad provincijama, stotine ljude pobjegle su iz svojih domova i došle u Kabul ne bi li spasili svoje djevojke i žene. Žive u parkovima. Bila sam dio grupe studenata američkog sveučilišta koja im je pokušala pomoći skupljajući donacije, hranu i ostale potrepštine.
Nisam mogla suspregnuti suze slušajući priče nekih obitelji. Jedna je izgubila sina u ratu i nisu imali novca za platiti taksi do Kabula pa su dali svoju snahu u zamjenu za vožnju taksije. Kako vrijednost jedne žene može biti jednaka vrijednosti vožnje taksijem?
''Mogu se igrati mojim životom...''
A danas, kada sam čula da su Talibani ušli u Kabul, osjećala sam da ću postati rob. Mogu se igrati mojim životom kako god žele.
Radila sam kao učiteljica u edukacijskom centru na engleskom jeziku. Teško mi je pomisliti da više neću stati pred svoje učenike i učiti ih pjevati abecedu. Svaki puta kada se sjetim da moje male učenice moraju prekinuti obrazovanje i ostati kod kuće krenu mi suze.
