Evo tko su bili najvažniji vojskovođe u Prvom svjetskom ratu

Prvi svjetski rat koji je počeo prije 100 godina, obilježili su i vojskovođe od francuskog generala Focha i Winstona Churchilla do njemačkoga generala Hindenburga.

Pročitajte i ovo Ali nije... Prije 100 godina završio ''rat koji je trebao okončati sve ratove'' Svi će na birališta Počela je 2018.: Pred nama je godina izbora, ali i obilježavanja nekoliko važnih godišnjica

Najveće bitke Prvog svjetskog rata, munjevite ofenzive, porazi...

Joseph Joffre (1852.-1931.):

Francuski maršal, zapovjednik francuskih oružanih snaga na početku rata i pobjednik bitke na Marni 1914. godine. Po ocjeni mnogih bio je stručan, ali bez karizme. Zapovijedao je vojnim snagama na zapadnom bojištu u kolovozu 1914., a njegova privrženost dogmi 'opće ofenzive' pridonijela je katastrofalnom ulasku Francuske u rat. Svojom savršenom hladnokrvnošću uspijeva stabilizirati situaciju zahvaljujući pobjedničkoj protuofenzivi u rujnu u prvoj bitki na Marni. Kao zapovjednik francuske vojske do konca 1916. optužen je da iscrpljuje vojnike neprestanim, pogubnim i neuspješnim ofenzivama, zbog čega je bio prisiljen dati ostavku. Poslije rata je primljen u Francusku akademiju i pokopan je uz najviše državne počasti.

Robert Nivelle (1856.-1924.):

Francuski general, stručnjak za topništvo. Kao zapovjednik Druge armije 1916. u Verdunu uspijeva vratiti područja koja su bili osvojili Nijemci. To mu je donijelo veliku popularnost, a vlada tog sjajnog, ali strogog časnika imenuje Joffreovim nasljednikom na Zapadnom bojištu. Njegovo uporno inzistiranje da u svibnju 1917. nastavi kobne napade u Champagni, koji su po njemu nazvani Nivellova ofenziva, i po cijenu desetaka tisuća mrtvih potaknut će pobune u redovima francuske vojske. Nakon smjene ostaje zapamćen kao general 'krvnik', koji nije mario za život svojih vojnika. Umro je 1924. zaboravljen od svih.

Philippe Petain (1856.-1951.):

Godine 1914. bio je pukovnik pred mirovinom, ali već sljedeće godine sudjeluje u ofenzivi u Champagni, a 1916. u Verdunu gdje uspijeva zadržati njemačku navalu. Stekavši ugled mudrog časnika koji skrbi za život svojih ljudi, 1917. preuzima Nivelleovu dužnost. Privodi kraju velike krvave ofenzive u očekivanju dolaska američkih pojačanja i tenkova na bojište. Zbog velike popularnosti među ratnim veteranima, nakon francuskog vojnog poraza u lipnju 1940. postaje predsjednik francuske vlade i do 1944. predvodi kolaboracijski režim s nacističkom Njemačkom uspostavljen u Vichyju. Nakon oslobođenja je osuđen na smrt, ali je poslije pomilovan i umire u 95. godini.

Ferdinand Foch (1851.-1929.):

Francuski maršal i vojni teoretičar. Ravnatelj vojne akademije od 1907. do 1911., sudionik bitaka u Lorraini i na Marni. Poslije je zapovjednik savezničkih snaga na talijanskom bojištu, a od proljeća 1918. godine glavni je zapovjednik savezničkih snaga koje će u ljeto povesti prema konačnoj pobjedi. Kao i Joffre nema ugled iznimnog stratega, ali se svojim znanjem uspio nametnuti kao prava osoba za ratne izazove. Primirje s Nijemcima potpisano u šumi Compiegneu uglavnom je njegovo djelo. Predvodio je savezničke snage u pobjedničkom mimohodu 14. srpnja 1919. godine. Pokopan je u pariškom Domu invalida uz bok najvećim nacionalnim junacima.

Winston Churchill (1874.-1965.):

Britanski parlamentarni zastupnik već od 1900., obnaša više ministarskih dužnosti u britanskoj vladi i 1911. postaje prvi lord admiraliteta (tijela odgovornog za zapovijedanje ratnom mornaricom). Već koncem 1914. izražava sumnju, kao i francuski premijer Raymond Poincare, u mogućnost proboja fronte na zapadu i traži druga bojišta. To će dovesti do kobne operacije na Dardanelima i Galipoljske bitke (od travnja 1915. do siječnja 1916.) koja je završila teškim porazom i sa 180.000 mrtvih na savezničkoj strani. Churchill tada mora dati ostavku i traži da ga pošalju na zapadno bojište u Francuskoj. Ondje zapovijeda bataljunom, nakon čega se vraća u London i postaje ministar rata. Kasnije će kao premijer od 1940. do 1945. voditi Veliku Britaniju do pobjede u Drugom svjetskom ratu i postati jedan od najslavnijih britanskih državnika.

Horatio H. Kitchener (1850.-1916.):

Britanski maršal. Početak borbenih djelovanja 1914. dočekao je kao ministar rata. Poznat po svojim organizacijskim sposobnostima u kratko vrijeme uspijeva mobilizirati vojsku, povećavši britanske snage sa 170.000 vojnika u 1914. na 1,3 milijuna u 1915. Pogiba na moru 1916. kada njegov brod nailazi na minu u vodama Škotske.

Douglas Haig (1861.-1928.):

Glavni zapovjednik britanskih snaga na francuskom bojištu od 1915. do 1918. Glavni krivac za poraz u bitki na Sommi, najkrvavijoj u Prvom svjetskom ratu. Nezadovoljni vojnici prozvali su ga 'krvnikom', smatrajući ga odgovornim za dva milijuna stradalih Britanaca. Taj časnik koji je ljubomorno čuvao svoje ovlasti i kojemu je glavni stožer nerijetko bio nesklon, ipak se lako pomirio s imenovanjem generala Focha na dužnost vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga 1918.

Thomas Edward Lawrence (Lawrence od Arabije, 1888.-1935.):
Britanski časnik za vezu koji je govorio arapski, arheolog po struci i pustolovna duha, imao je važnu ulogu - premda kontroverznu - u podizanju 'arapske pobune' protiv Osmanskog Carstva 1916. Njegova gerilska borba uz beduinske postrojbe ovjekovječena je u filmu koji je dobio sedam Oscara, 'Lawrence od Arabije' koji je 1962. snimio David Lean.

Paul von Hindenburg (1847.-1934.):

Jedan od dvojice najslavnijih njemačkih ratnih generala, uz svog prvog pomoćnika Erica Ludendorffa. U kolovozu 1914. zapovijeda njemačkim postrojbama u istočnoj Pruskoj gdje, nakon početnih neuspjeha, u rujnu pobjeđuje u presudnoj bitki kod Tannenberga protiv Rusa. Dvije godine poslije imenovan je zapovjednikom glavnog stožera vojske i na toj dužnosti ostaje do završetka rata, uvodeći neograničenu vojnu vlast u zemlji. Premda uvjereni monarhist, preporuča Wilhelmu II. da abdicira i 9. studenog 1918., uoči primirja, napusti zemlju. Poslije je političar i državnik. Kao poslijeratni predsjednik republike poziva Hitlera da preuzme vlast u siječnju 1933., nakon parlamentarnih izbora održanih u jesen godinu ranije.

Eric Ludendorff (1865.-1937.):

Osobni asistent i zamjenik zapovjednika glavnog stožera, Paula von Hindenburga, s kojim će surađivati do kraja rata. Premda je od svog nadređenog bio mlađi sedamnaest godina, smatrali su ga mozgom tandema koji je provodio sve jači pritisak na civilnu vlast kancelara Bethmanna-Hollwega koji je u srpnju 1917. morao dati ostavku. Bio je pristaša totalnog rata, ali nije predvidio ulazak Amerikanaca u rat. Zatečen vojnim neuspjesima u ljeto 1918., zagovara primirje i napušta dužnost kako bi civilima prepustio odgovornost za kapitulaciju.

Erich von Falkenhayn (1861.-1922.):

Njemački general, ministar rata 1913. Godinu poslije, nakon njemačkog poraza u bitki na Marni, zamijenio Helmutha von Moltkea na dužnosti načelnika glavnog stožera. Zbog neuspjeha u Verdunu 1916. daje ostavku a na njegovo mjesto dolazi Hindenburg. Poslije je zapovijedao snagama u Rumunjskoj (1916.) i u Palestini (1917.-1918.).

John Pershing (1860.-1948.):

Zapovjednik američkog ekspedicijskog korpusa koji se u lipnju 1917. iskrcava u Francuskoj. Američke snage, koje su se tek morale ustrojiti, ulaze u rat tek u proljeće 1918. Pod zapovjedništvom generala Pershinga prva američka armija počinje bitku kod Saint Mihiela a u rujnu-listopadu vodi ofenzivu Meuse-Argonne. Dok traju pregovori o primirju, Pershing zagovara nastavak rata sve do njemačke kapitulacije. Pershing je jedina osoba koja je za života promovirana u najviši čin američke vojske, generala armije. Po njemu su nazvani tipovi američkih tenkova i projektila.

Aleksej Aleksejevič Brusilov (1853.-1926.):

Općenito ga smatraju jednim od najboljih ruskih generala. Proslavio se velikom pobjedničkom ofenzivom koju je 1916. u Galiciji vodio protiv austrougarske vojske. Godine 1917. vrhovni je zapovjednik ruske vojske u ratu, a boljševicima se priključuje nakon Oktobarske revolucije. (Hina)

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook