Bašar al-Asad, donedavni sirijski predsjednik koji je zemljom vladao željeznom rukom, prvi put se oglasio nakon što je njegov režim slomljen zbog napada islamističke skupine Hayat Tahrir al-Sham, koja je zauzela Siriju.
U službenom priopćenju tvrdi da nije pobjegao iz zemlje dok su trajale borbe, nego da je u njoj ostao do potpunog poraza, nakon čega je pobjegao u Rusiju.
"Kako je terorizam zahvatio Siriju i na kraju stigao do Damaska u večernjim satima subote 7. prosinca 2024., pojavila su se pitanja o sudbini i prebivalištu predsjednika. Ovo se dogodilo usred poplave dezinformacija i narativa koji su daleko od istine, kojima je cilj bio prikazati međunarodni terorizam kao revoluciju za oslobođenje Sirije.
U ovako kritičnom trenutku u povijesti nacije, gdje istina mora biti prioritet, nužno je suočiti se s tim lažima.
Nažalost, prevladavajući okolnosti u to vrijeme, uključujući potpuni komunikacijski mrak iz sigurnosnih razloga, odgodile su objavu ove izjave. Ovo ne zamjenjuje detaljan prikaz događaja koji su se odvijali, a koji će biti objavljen kad se ukaže prilika.
Prvo, moj odlazak iz Sirije nije bio planiran niti se dogodio u posljednjim satima bitaka, kako su neki tvrdili. Naprotiv, ostao sam u Damasku i obavljao svoje dužnosti sve do ranih jutarnjih sati u nedjelju, 8. prosinca 2024. godine.
Kako su terorističke snage infiltrirale Damask, otišao sam u Latakiju u koordinaciji s našim ruskim saveznicima da bih nadgledao borbene operacije. Po dolasku na zračnu bazu Hmeimim tog jutra postalo je jasno da su se naše snage potpuno povukle sa svih bojišnica te da su posljednji vojni položaji pali.
Kako se situacija na terenu nastavila pogoršavati, sama ruska vojna baza bila je izložena pojačanim napadima dronovima. S obzirom na to da nije bilo moguće napustiti bazu, Moskva je od zapovjedništva baze zatražila da organizira hitnu evakuaciju u Rusiju u večernjim satima nedjelje 8. prosinca.
To se dogodilo dan nakon pada Damaska, nakon sloma posljednjih vojnih položaja i paralize svih preostalih državnih institucija. Ni u jednom trenutku tijekom tih događaja nisam razmatrao ostavku ili traženje utočišta niti je takav prijedlog iznio bilo tko iz pojedinca ili stranke. Jedini mogući postupak bio je nastaviti borbu protiv terorističkog napada.
Ponovno potvrđujem da je osoba koja je od prvog dana rata odbila trgovati spasom svoje nacije za osobnu korist, ili kompromitirati svoj narod u zamjenu za brojne ponude i iskušenja, ista ona osoba koja je stajala uz časnike i vojnike vojske na prvim crtama bojišta, samo nekoliko metara od terorista na najopasnijim i najintenzivnijim bojištima. To je ista osoba koja tijekom najtamnijih godina rata nije otišla, već je ostala sa svojom obitelji uz svoj narod, suočavajući se s terorizmom pod bombardiranjem i ponovljenim prijetnjama terorističkih napada na glavni grad tijekom 14 godina rata.
Nadalje, osoba koja nikada nije napustila otpor u Palestini i Libanonu niti izdala svoje saveznike koji su stajali uz njega ne može biti ista osoba koja bi izdala vlastiti narod ili izdala vojsku i naciju kojoj pripada.
Nikada nisam tražio pozicije zbog osobne koristi, već sam se uvijek smatrao čuvarom nacionalnog projekta, podržanog vjerom sirijskog naroda koji je vjerovao u njegovu viziju. Nosio sam nepopustljivo uvjerenje u njihovu volju i sposobnost da zaštite državu, brane njezine institucije i podrže njihove izbore do posljednjeg trenutka.
Kada država padne u ruke terorizma i sposobnost da se učini značajan doprinos nestane, bilo koja pozicija postaje besmislena, što čini njezino zauzimanje bezvrijednim. To nikako ne umanjuje moj duboki osjećaj pripadnosti Siriji i njezinu narodu – povezanost koja ostaje nepokolebljiva unatoč bilo kojoj poziciji ili okolnosti. To je pripadnost ispunjena nadom da će Sirija ponovno biti slobodna i neovisna."
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
