Medicinska sestra koja se, uz druge zdravstvene djelatnike, već mjesecima nalazi na ''prvoj crti obrane'' od koronavirusa podijelila je s javnosti radni dan koji ju je emocionalno rastrgao.
Pročitajte i ovo
Nažalost, u jeku pandemije, to je za njih jedan sasvim normalan radni dan. Borba pacijenata s COVID-19 nije nimalo laka. Teško je kada čovjek koji bi mogao poživjeti još koju godinu, očiju punih želje za napustiti ovaj svijet upita kada će se njegova borba završiti, ali ne sretnim završetkom, objašnjava medicinska sestra.
Vremena nema, ni za predah, ni za objasniti samome sebi u kojoj se situaciji nalazi. Završetak smjene ne znači završetak emocionalnih ''napadaja''. Tek tada ilustriraju se slike kroz koje su prošli, ne samo ona već svi zdravstveni djelatnici.
Poručuje da je potrebno čuvati jedni druge, jer to može biti netko vama bitan u životu, pa čak i vi sami.
Pismo objavljeno na Facebook stranici Medicinske sestre - medicinski tehničari prenosimo u cijelosti:
"Koji tezak dan!!!! I imam ga potrebu podijeliti sa cijelim svijetom!Vristala bi!Plakala!Jadala se!I zelim da taj osjecaj izadje iz mene!I to ne zato sto je to "moj" tezak dan,nego zato sto takve teske dane gotovo mi svi koji radimo sa pacijentima koji su obolili od kovida- prolazimo sad vrlo cesto.Takav teret na prsima nisam osjetila vec poprilicno dugo.Kad te covjek koji bi mogao pozivjeti jos koju godinu, ociju punih zelje za napustiti ovaj svijet pita- "KAD CU JA OTICI ODAVDE"?Napravim se blesava i pitam ga -mislite iz intenzivne?NE!KAD CU UMRIJETI?Stavljam ruku na njegova prsa i osjecam pod prstima to struganje,tu bol koja ga prozdire iznutra..Steze mi se grlo,a ociju punih suza trudim se izgovoriti nesto suvislo i utjesno-a znam da nema rijeci koje bi olaksale i njemu i meni..Razumio me.Zatvorio je oci i nastavio biti u svojoj boli.Paralelno slusam žamor koji se kovitla malo dalje od mene i izlazim iz sobe..Drugi pacijent se poceo urusavati..Dolazim tamo,on potrbuske lezi, hvata zrak,grcevito stisce ruke i zadnjim atomima snage moli se,svjestan da ako zavrsi na respiratoru da je pitanje hoce li se skinuti s njega.Dise plitko i jako brzo.Smirujemo ga i svima nam je ista zelja u pogledu-da uspije savladati tu krizu i nastavi i dalje disati sam bez respiratora.Te sekunde,minute djeluju kao vjecnost.I njemu i nama.Dises s tim pacijentom i molis sve u svemiru da mu omoguci da uspije udahnuti!Uspjeva!!Polako se vraca u donekle normalni ritam disanja.Osjecas u zraku olaksanje u svima nama,ali urezuje ti se ta slika covjeka od sezdesetak godina koji kao da krivi sebe sto ne moze udahnuti i dobiti bar mrvu zraka..Koji toliko jako ima stisnute sake da kaplje znoj sa njih i bori se ostati medju onima koji nisu na respiratoru.Nastavljamo dalje raditi jer posao ne staje,nemas vremena sam sebi objasniti to sve i to nekako normalno posloziti u vlastitoj glavi.Jer ne,nismo roboti,ljudi smo od krvi i mesa,sa emocijama i empatijom za svako zivo bice.Dolazi zavrsetak smjene,a nase glave tek tad pocinju prebirati sve te slike koje su se odvile pred nasim ocima.I tad pocinje tuga.Jad.Nemoc.Koju ne moze rijesiti nitko!Urezuje se u nas sve.I ove mjere koje su sad stavili ljudi s vrha-imam osjecaj da tako skoro nece uroditi plodom.Pa sve one koji se silno trude ne nositi masku iz ovog ili onog razloga samo zelim reci-zamislite se da je to vas otac ili majka i moli vas za malo zraka ili za otici s ovog svijeta jer vise ne moze podnijeti tu bol-i tad nadjite u sebi bar malo zelje da im olaksate i ne dovedete ih do toga, svojim postupcima ,u opasnost.Cuvajmo jedni druge,jer danas su to bili ljudi koje ne poznajete,ali sutra to moze biti vas netko,to mogu biti ja,pa na kraju cijele price i vi sami.''
