Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Stanovnici zagrebačkog Remetinca već četiri godine trpe nesnosni smrad. Izvor smrada su neželjeni susjedi - tvrtka za zbrinjavanje opasnog otpada.


'To je nemoguće, tu se ne da živjeti. Dolazili su čak iz Fakulteta kemijskih znanosti, slučajno poznajemo tu jednu profesoricu i pitali smo je, bi li vi tu živjeli? Ona je rekla, ne smijem vam ništa reći', uzrujano komentira Ema Valentić, stanovnica Remetinca.

Vezani članci Provjereno istražuje smrt čovjeka koji se borio protiv riječnog krivolova - 10 Tko je kriv za smrt čovjeka koji se borio protiv riječnog krivolova: ''Bol je takva da je teško naći riječi, ali zbog institucija koje ne rade svoj posao još je veća'' Zlatko Pinjuh Ovaj političar više je puta bio tema emisije Provjereno, a sad mu je to i - izborni slogan

Ona i njezin suprug 35 godina živjeli su u domarskom stanu Doma zdravlja Remetinec. Zbog smrada su morali odseliti. U istom ulazu u kojem se nalazi njihov dom, privatna tvrtka Gajeta već četiri godine zbrinjava infektivni medicinski otpad, i to navodno iz više zdravstvenih ustanova. Prostor im je iznajmio Dom Zdravlja - Centar, a dozvole za rad izdalo Ministarstvo za zaštitu okoliša i prostornog uređenja.

Stanovnici Remetinca žalili su se na sve moguće instance u Gradu i državi, kojih su se mogli sjetiti. Ipak, bezuspješno. Obrazloženje jest da Gajeta ne spaljuje već usitnjava i termički obrađuje infektivni otpad.

'Ja sam provjerio u Gradu Zagrebu, sve su njihove dozvole, navodno uredne, i na žalost, Grad Zagreb je tu nemoćan i sve dozvole su izdane u Ministarstvu za zaštitu okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva', kaže Vladimir Jug, koji također živi u neposrednoj blizini lokalne ambulante. Njegovu zabrinutost zbog eventualnih posljedica po zdravlje njihove djece dijeli i Branka Friščić, čija starija kćerka boluje od bronhijalne astme. Na svakom koraku u stanu ima osvježivače zraka koji zdravlju njene kćeri, vjerovatno štete jednako kao i smrad.

'U slučaju da se ništa ne poduzme i da se ništa ne može napraviti ja sam se u stanju i odseliti zbog zdravlja svoje kćeri', kaže Branka.

Slijedom žalbi uznemirenih Remetinčana ekipa Provjerenog istražila je pozadinu cijele priče. Dobiveni su nalazi triju sanitarnih inspekcija, ukratko, zaključak inspektora govori da je sve po propisima i da prilikom obrade ništa ne smrdi.

Zatražena je intervencija u Upravi za sanitarnu inspekciju pri Ministarstvu zdravstva, oni su proslijedili na Gradski ured za prostorno uređenje Grada Zagreba, tamo su pak rekli da oni ne mogu učiniti ništa i postupaju samo po naputku Ministarstva za zaštitu okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva.

Među inspekcijskim nalazima, ipak se našla samo prva stranica navodnih mjerenja onečišćenosti zraka. Zamoljen je nepristrani stručnjak da je komentira. On je pak izjavio kako se 'takva izjava može baciti u smeće'. U Hrvatskoj kaže naime, postoji tek 10-tak standarda koji se uopće mjere.

Pismeni odgovor iz Ministarstva na pitanje - na čemu se temelji pretpostavka da je djelatnost Gajete bezopasna i da se smije provoditi u prostorijama Doma zdravlja, glasi da se prema europskim direktivama infektivni otpad treba zbrinjavati gdje nastaje. U sanitarnom izvještaju pak piše da Gajeta ne zbrinjava infektivni otpad iz lokalnog Doma zdravlja.

Provjereno je pokušalo stupiti u kontakt i s direktorom tvrtke Gajeta, kako bi se iz prve ruke uvjerili u vjerodostojnost njihovih dozvola, rješenja i ispravnost filtera. No, međutim u telefonskom razgovoru rekao nam je da ne želi pred kameru i da mu je dosta optužbi na njegov račun i da negdje i on mora raditi, jer je naime u više navrata pokušao dobiti lokaciju za smještanje tvrtke negdje izvan Grada, no međutim to mu nije pošlo za rukom. Rekao je da o tome više neće javno raspravljati.

Većina stručnih osoba u Hrvatskoj koje mogu komentirati problematiku zbrinjavanja infektivnog otpada, odbili su to učiniti pred kamerama. Stanovnici Remetinca itekako su spremni na raspravu.

U Hrvatskim zdravstvenim ustanovama tjedno se proizvede oko 211 tona otpada. Iako se smatra da je 20% toga opasni otpad, pokazalo se da pojedine bolnice nemaju uvid u stvarne količine i vrste otpada. Kako se on sanira, možemo samo pretpostaviti.