Josipa je još jednom prIkupila različite potrepštine i krenula u Afriku. Odlazi u Benin, državu u kojoj je prošle godine otvoreno prihvatilište za djevojčice. To je njezin četvrti posjet ovom kontinentu.
Pročitajte i ovo
Kovčege koje Josipa pakira za odlazak u Afriku teško je zatvoriti jer su prepuni potrepština za tamošnju djecu. Ono što se nama čini osnovnim i dostupnim, njima je nedostižno. Zato ova humanitarka iz Širokog Brijega stavlja hranu, vodu, odjeću, olovke, igrače.
'Uključilo se jako puno ljudi, prijatelja, rodbine, obitelji i slučajnih prolaznika koji osjećaju srcem i žele pomoći. Zanimljivo je da kad daju neke novčane donacije da kažu da nije puno, a ja im pokušavam reći da je to njihovo malo jako puno i da jedna kuna može promijeniti stvar', kaže Josipa.
I uistinu je tako jer godišnji troškovi brige o jednom djetetu u Africi iznose tek 3.000 kuna. Tako je i u Beninu, državi u kojoj je prošle godine otvoreno prihvatilište za djevojčice. Naime, u tom dijelu Afrike smatra se neisplativim uložiti u obrazovanje žena, a njihovo zanemarivanje je još izraženije s gubitkom roditelja ili bolešću.
'Misionari su odlazeći u Afriku shvatili da preko obroka mogu doći do obrazovanja. Pruža im skrb i zdravstvenu i roditeljsku zamjenu i naravno obrazovanje', objašnjava Jospia.
U prihvatilištu Sv. Ivana Pavla II, trenutačno boravi 13 djevojčica. Ideju o njegovu otvaranju je pokrenuo tamošnji svećenik koji se školovao u Hrvatskoj, a upravo susret s njim Josipu je motivirao da se uključi u ovu afričku priču. Posjet Beninu njezin je četvrti odlazak na ovaj kontinet.
'Pročitala sam u jednoj knjizi koju sam dobila na poklon, da čovjek koji ode jednom u Afriku, ostavi dio svoje duše tamo i mislim da to mogu i potvrditi. Ne kupi te toliko ta zemlja nego ljudi koji žive', priča Josipa.
A svatko od tih ljudi ima svoju potresnu priču. Ovu volonterku posebno pogađaju dvije stvari.
'Činjenica da ostatak svijeta živi u izobilju i da netko umire pred tobom, a ti mu ne možeš pomoći, a znaš da postoji način da se to riješi, ali nije u interesu velikih svjetskih sila', kaže Josipa.
Ipak, Josipa često naglašava kako su sudbine one djece koja se spase u sirotištima zapravo priče sa sretnim krajem. Sasvim je prirodno vezati se za te nevine mališane. No ljubav je obostrana.
'Moje afričko ime je Jopati, tako me zovu djeca, ali i Vairimu, to je jedna vrsta graha', rekla je Josipa. Afrička imena Josipa je zaslužila volontirajući u Keniji. U sirotištu Mali dom koji vodi najmlađi hrvatski misionar fra Miro Babić. Za izgradnju škole, zdravstvenog centra i sirotišta trebalo je, priča Josipa, neopisivo mnogo angažmana misionara i volontera iz svih krajeva svijeta ujedinjenih u jednom cilju.
'Ta neka suština da želiš pomoći da to kad radiš, jednim dijelom pomažeš sebi jer bogatiš svoj svijet. I ta činjenica da si pomogao , a netko ti ne može vratiti bilo čime nego osmijehom, je neusporediva s ičim', kaže Josipa.
Zato, ističe ova humanitarka, hvala svim dobrim ljudima na angažmanu, brizi i donacijama. Pružiti nadu nekome bez ikakve pomisli na bolje sutra, velik je zalog u njihovu budućnost.
