Daniel Ivin rođen je u Karlovcu, 16. travnja 1932. u obitelji Ive Goldsteina i Lee rođene Brüll, koja je 1928. u Sarajevu dobila sina Slavka.
Po osnutku NDH, Daniel je iz Karlovca zbog opasnosti od deportacija potkraj 1941. godine prebačen djedu i baki u Tuzlu, a kada je i ondje postalo opasno, početkom 1942. putuje iz Tuzle u Kraljevicu, gdje su ga čekali majka i brat. Putovao je uz pratnju Josipa Pribilovića, koji je 2002. proglašen Pravednikom među narodima.
Priključio se partizanskom pokretu u svibnju 1942. kao kurir pri Vrhovnom štabu. Iselio se u Izrael 1949, a vratio se 1952. Tada mijenja i prvotno prezime Goldstein u Ivin.
U Zagrebu je završio gimnaziju 1955. i studij povijesti na Filozofskom fakultetu 1965. U međuvremenu 1950-ih radio u novinarstvu, industriji i turizmu te od 1963. u Institutu za historiju radničkoga pokreta Hrvatske u Zagrebu.
Objavljene knjige, članci, reagiranja i intervjui
Zbog sudjelovanja u pokušaju osnivanja politički nezavisnoga časopisa "Slobodni glas" u Zadru 1966. Ivin je bio zatvoren, otpušten s posla i zabranjeno mu je objavljivanje. Stoga mu je knjiga "Revolution und Evolution in Jugoslawien", u kojoj se bavi razdobljem 1948–52, posebice promjenama u politici KPJ 1949. izdana 1968. u inozemstvu.
Umirovljen je kao antifašistički borac 1975. U VUS-u, Horizontu i Plavom vjesniku 1950-ih pisao je reportaže i feljtone. Njegovi povijesni i politički članci, reagiranja i intervjui objavljivani su u publikacijama Putovi revolucije (1964), Analyse (1966), Ovdje (1970), Oko (1989), Slobodna Dalmacija (1989–90), Start (1989), Danas (1990), Feral Tribune (1993), Arkzin (1994), Novi list (1994–97, 1999), Kolo (1998), Hrvatska ljevica (1999), Jutarnji list (1999), Nacional (2000) i Večernji list (2000).
Napisao drame "Tko je protiv Supila?" (Forum, 1987, 1/2) i "Četvrti iskaz Ilije Gregorića" (Kolo, 2001, 4) te prvu knjigu političkoga romana s ljubavnim elementima "Hrvatsko pitanje" (prvi put objavljen u Forumu 1990 –91). Početak druge knjige toga romana tiskan je u Kolu (1999, 3).
Jedan je od pokretača višestranačja u Hrvatskoj i utemeljitelja Hrvatske socijalno-liberalne stranke i Hrvatskoga odbora za zaštitu i promicanje ljudskih prava 1989, Hrvatskoga helsinškoga odbora za ljudska prava 1993. te jedan od utemeljitelja i predsjednik udruge "Dom", koja se 1994–95. bavila problemom deložacija u Hrvatskoj.
