Bila je to godina 1993. Mene su prebacili s Odjela neurologije na Odjel rehabilitacije. Rijeka je već tada imala vrlo razvijenu i organiziranu školu za onu djecu koja dugo borave u bolnici. Mene su ponovo upisali u osmi razred jer mi Gospoda iz moje škole u Zadru nisu htjela dati potvrdu da sam završila tu godinu. A do 12. 3. 1992. sam išla u školu redovno (istina u sklonište), a kasnije zbog čestih uzbuna nitko od učenika nije išao u školu. No, svi su dobili potvrdu da su završili razred, osim mene. Tako da sam ja, inače odlična učenica ponavljala osmi razred. I neka sam! Jer to iskustvo bolničke škole je nešto posebno i urezalo mi se u pamćenje.
Invazivna vrsta
U Austriji upozoravaju turiste koji idu u Hrvatsku: "Budite oprezni, sve ih je više"
Očevid u tijeku
Tragedija na jugu Hrvatske: Dijete se utopilo u bazenu ispred kuće
Oprezno na odmoru
Policija upozorava kupače, vrebaju po plažama! "Strah me, naravno, kako ne bi bilo"
Moj razred se sastojao od dva učenika. Dakle, osim mene tu je bio i dječak koji se zvao Igor i bio je godinu, a možda i dvije mlađi od mene. On je pohađao sedmi, a ja osmi razred. I sva se ta nastava odvijala za istom učeničkom klupom. Više je tu bilo smijanja nego učenja. Na ispitu bi Igor držao otvorenu knjigu meni da vidim odgovore i tako ja njemu isto. I naravno da smo razrede završili s odličnim.
Posebno nam je bila draga jedna profesorica iz povijesti i zemljopisa. Bila je iznimno osjetljiva i empatična. Ona čim bi nas dvoje vidjela bi plakala jer joj je bilo teško vidjeti nas u bolnici. Bože dragi, što smo joj nas dvoje samo radili i uz to ludo se zabavljali. Na kraju školske godine profesorice su nam kupile tortu i organizirale malo slavlje za blagovaoničkim stolom na odjelu Rehabilitacije. Na slavlje su došla sva djeca s Odjela, naravno ona koja su bila pokretna.
Sve to nam je organizirala ravnateljica bolničke škole koja se zvala Alenka ili možda Alemka. Sjećam se da me ta žena jako voljela i ona je inzistirala da idem u školu bez obzira što sam tada jedva govorila.
Pročitajte i ovo
Drugačija obljetnica
Vesna Bosanac o Koloni sjećanja u vrijeme korone: "Ne strahujem od velikih brojki idućih tjedana. Naši sugrađani ponašat će se odgovorno"
Pročitajte i ovo
Dani sjećanja
Sestra koja je pakao Vukovara proživjela u bolnici: "I danas vidim svako to lice. To su bili naši suradnici, civili, ranjenici"
A mene je još više volio moj prijatelj Igor. Nikad mu nisam znala prezime, ali znam da je Igor bio iz Vukovara. I imao je slomljeni lakat i meni nije bilo jasno zašto je on tako dugo u bolnici kad mu se lakat bio već oporavio i za razliku od druge djece, po mom sudu, njemu nije bilo ništa.
Meni je bilo glavno da smo Igor ja veseli i da se zabavljamo. Baš me volio kao prijateljicu. On je imao poseban tretman kod jedne sestre koja bi ga vikendom prošetala kroz prekrasnu prirodu gdje je smještena dječja bolnica Kantrida. On nije htio u šetnju ako ne idem i ja, a ja sam bila opterećenje za tu sestru. I naravno, da bi svi troje išli u šetnju, Igor bi mi dao ruku (ne onu s iskrivljenim laktom).
Znam da sam ga jednom prilikom trisnula, ne sjećam se zašto, ali znam da je to bilo onako nevino dječje. No, Igora je to jako uvrijedilo i plakao je (ne preda mnom). Već sutradan je cijela bolnica brujala o tome kako sam ja "udarila" Igora iz Vukovara. Svi su me gledali kao neku nasilnicu i bili su nekako distancirani prema meni. Mama mi je morala prvo sama ići na raport kod doktorice, a onda smo kod dr. Zec išle mama i ja. Meni je sve to bilo smiješno jer znam da nisam ništa učinila. Morala sam obećati doktorici da se neću više tako ponašati i morala sam se ispričati Igoru.
A Igor taj događaj meni nije niti malo zamjerio....nego su oni neki odrasli napravili dramu što sam povrijedila Igora iz Vukovara, kao da mu nije dosta teško u životu. Ja tad, majke mi moje, nisam shvaćala u čemu je problem. Jer Igor je super normalan dečko i mi zajedno provodimo bolničko vrijeme. Ma kakav rat!!!
Danas mi je teško kad se svega sjetim. Pitam se jesam li stvarno bila gruba prema Igoru, a znam da je on mene volio. Često bi me na brzinu poljubio u čelo i pomagao mi je kad god je stigao kao rođeni brat.
Nikad više nisam čula za Igora.
Ništa ne znam o njemu. Čak ni njegovo prezime.
Voljela bi ako ga itko prepozna s ove slike (dečko u plavoj trenirci do mene) da mi javi bar nešto.
Original teksta objavljen je na Blog.hr
Ubrzo nakon objave, vijest da je tražen je došla i do Igora, a on se javio autorici teksta.