Tamnoputi svećenici koji natucaju zagorski

Aleksandra i Odilona, dvojicu Afrikanaca, prije nekoliko godina u Hrvatsku je doveo naš misionar Toni Štefan koji je upravo u njihovoj domovini, Beninu, proveo 18 godina. Kako su se snašli u zemlji tisućama kilometara udaljeni od svog doma, ispričali su ekipi Provjerenog. Davno je to bilo, kada je Antun Branko Šimić napisao stihove, 'pjesnici su čuđenje u svijetu'. U ovim slučajevima, svećenici bi bili protagonisti njegovih stihova. Dva Afrikanca u malim hrvatskim selima, što je za mnoge, čudo neviđeno. No odavno teolozi upozoravaju, doći će vrijeme, kada će evangelizaciju provoditi neki drugi narodi.

tri vijesti o kojima se priča Nakon napada Ne može se zaustaviti širenje radijacije: Teško oštećena nuklearka Černobil FEMICID u rijeci Jezivi detalji ubojstva: "Pronađena je na trećem katu s 30 ubodnih rana" Najavio pravnu borbu Nekad uspješni poduzetnik, danas deložiran iz stana: "Sve su mi oduzeli. Dug je najedanput narastao"

Do prije samo nekoliko godina, Toni Štefan je na određen način molio svaki dan. 'Morao sam zatvoriti oči da budem malo sabraniji', priznaje. Odilon i Alexandre, dugo nisu ni znali gdje je Hrvatska. 'Nismo znali, samo od 98. kad je Hrvatska igrala ovaj svjetsko prvenstvo protiv Njemačke. Od tada smo počeli imati neku sliku o Hrvatskoj', rekao nam je Alexandre Saša. Uloge su se danas u potpunosti izmijenile. Afrički jezik 'gun', Toni danas nosi samo kao uspomenu. S druge strane, hrvatski je njima postao prvi jezik. Jedan je kapelan u Kerestincu kraj Zagreba, drugi đakon u mjestu Sv.Ilija kraj Varaždina. Rodnu Afriku, točnije Benin, prije 6 godina zamijenili su Hrvatskom. Bila je to velika odluka, otići tisuće kilometara od doma.

Prva godina najteža

'U prvoj godini ja sam imao nostalgiju se vratiti. Da je Afrika negdje blizu, onda bi pobjegao otvoreno govoreći', priznao je Alexandre. 'Kilma je tamo u Africi, kod mene, nema zime, tako da je na početku teško priviknuti se na zimu. Ali čudno, ali s vremenom ja sam se toliko naviknuo na zimu, da ja više volim snijeg, nego kada je vruće', kaže Odilon. Do 2004. Godine, jedina veza s našom zemljom, bio im je otac Toni. Hrvatski misionar koji je punih 18 godina proveo u afričkom Beninu. 'Sašu sam sreo dok je još bio mali, odnosno evo dijete, mladić. Bio sam njegov župnik baš u župi Ađera, on je odande. Dakle, čak sam bio čini mi se mu bio na prvoj pričesti da je bio kod mene', priča svećenik Toni.

Godine i godine provedene na crnom kontinentu, Toniju su obilježile život. Benin i njegova župa Ađera njegova su druga domovina. Onamo je otišao kao mladić, 1986. Godine. Sve što zna, naučila ga je Afrika. 'Tako sam naučio biti misionar od njih, kojima sam došao biti misionar. Oni su me naučili kako biti njihov svećenik', pojašnjava on. Priviknuti se nije bilo lako. Afrika je čarobna, ali ujedno i vrlo teška, osobito Europljanima. 'Naći možete takav jad i bijedu da je to strašno. I u mojem selu naravno. Bolesti, bolesti ima stvarno jako puno, bolesti od kojih čovjek kad bi bio ovdje u Europi može savršeno ozdraviti znate', kaže Toni.

Iz siromaštva u Lijepu Našu

Benin je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Da to nije samo floskula govori i podatak da međunarodne organizacije pozivaju da sa donacijom od 300-injak kuna možete osigurati školsku užinu za dijete za cijelu godinu. U takvim uvjetima odrasli su i Saša i Odilon. 'Ljudi uglavnom nemaju puno. Nemaju materijalno govoreći, siromašni su, ali kako sretni, jako sretni. Ne znam je li to paradoks, s druge strane vi imate sve u Hrvatskoj, a da nisu toliko sretni kako to treba biti', pita se Alexandre. 'Ništa nisam imao, a opet sam sve imao. Što sam htio reći time? Time želim reći da ono što je materijalno, ja dolazim iz siromašne obitelji tak da ono što se može pružiti djetetu, malom djetetu imali smo taman ono što nama treba za preživljavanje', ističe Odilon.

Kada ga je 2004. tadašnji varaždinski biskup Culej pozvao da se vrati u Hrvatsku, Toni je doveo dvojicu studenata na zagrebačku bogosloviju. 'Oni su vam u desetom mjesecu počeli studij, te iste godine kad su došli. Na hrvatskom jeziku studij teologije. Možete li vjerovati da su ti mladići slušali te prve godine na hrvatskom i polagali ispite na hrvatskom i bili najbolji studenti na našem fakultetu katoličkom bogoslovnom', priča nam svećenik Toni. I jedan i drugi, dio službe proveli su u Varaždinu. U samo nekoliko godina Alexandre i Odilon, svladali su hrvatski. A silom prilika naučili i pokoju zagorsku riječ.

'Betežen', a što je to?

'Kad smo na početku došli, ja sam pitao kolegu za stolom, još jedan kolega koji nije došao na ručak, a on je rekao, pa on je betežen. Ja sam rekao dobro, ja ne znam šta je to biti betežen, a nisam se usudio ni pitati. Ja sam išao gore i uzeo rječnik, tražim riječ betežan, betežan i nigdje nema betežan. Onda su mi kasnije rekli on je bolestan', ispričao je Odilon. Odilon i Saša, kako su ga ovdje prekrstili, dobro su se snašli u novoj sredini. Župljani su ih odmah prigrlili kao svoje. 'Kažu Odi, da bi skratili, neki kažu Štef pa da bi mene dobili za gemišt, je li. Dakle, svaki svoje tjera, ali evo, ostajem Odilon', kaže naš tamnoputi svećenik.

'Reagirali su čisto normalno, nitko od njih nije bio toliko iznenađen. Dapače, njima je bilo drago da su oni ovdje, jer ljudi su ovdje već imali iskustva s njima. Đakon i svećenik Odilon bili u Katedrali, tako da su ih već viđali pa je sad njima to jako normalno', tvrdi župnik Izidor Ferek iz Sv. Ilija kraj Varaždina. 'Ja sam jedini crnac u ovoj sredini, ali ljudi su tako dobri. Dobri su, prihvatili su me kao da sam odavde i drago im je uvijek sa mnom pričati, slikati, malo popričati nakon mise, tako da nije mi bilo teško se prilagoditi', priznaje Alexandre.

Hrvat za svoje u Africi

Odilon je lani, u rodnom Porto Novu, glavnom gradu zemlje zaređen za svećenika. 30-ak ljudi iz Hrvatske pratilo ga je na toj svečanosti. Slično ove godine čeka i Sašu, koji je upravo ovih dana u Varaždinu položio svećenički ispit. Bit će to prilika da obojica posjete svoju prvu domovinu. Napominju prva, jer kako kažu, sada imaju još jednu. 'Hrvatska postaje za mene druga domovina, druga domovina bez obzira na to što boja moje kože je izdaje, ali nema veze. Uistinu, kad sam u Africi razgovarao s drugim ljudima, oni zapravo mene zovu, Hrvat dakle moji u Africi, jer sam otišao', rekao nam je na kraju Odilon.

Premda znaju da izazivaju poglede, loših iskustava nisu imali. U njihovoj zemlji, bijelce smatraju hladnima i nepristupačnima, no oni su se tvrde uvjerili u suprotno. Prvo s velečasnim Tonijem, a sada sa svima onima koji ih svakodnevno časte smiješkom na licu.