Javni dug je u četiri godine, od 2014. do 2018., smanjen za 9,4 postotna boda, s 84 na 74,6 posto BDP-a. U strategiji upravljanja javnim dugom stoji da bi do 2022. trebao pasti na 65,4 posto BDP-a.

Galerija


Udio javnog duga u BDP-u pada. U četiri je godine, od 2014. do 2018., smanjen za 9,4 postotna boda, s 84 na 74,6 posto BDP-a. I u 2019. nastavljen je takav trend koji je posljedica dva učinka, objašnjava profesor Boris Cota s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

Vezani članci Anita Letica, Josipa Majić i Gordan Kolak Koronakriza nije sve industrije bacila na koljena: Pričali smo s ljudima čiji sektori dobro posluju unatoč krizi Imovina novih ministara - 3 Koliko je zahtjevno ispuniti imovinsku karticu i gdje točno zapne? "Sat do dva vremena posve je dovoljno"

"Hrvatska ostvaruje primarni suficit, s tog naslova naravno normalno da može doći do opadanja udjela javnog duga u BDP-u“, kaže Cota.

Osim toga Hrvatska bilježi i pozitivne stope rasta koje su rezultat oporavka naših glavnih vanjskotrgovinskih partnera. Zbog oporavka raste njihova potražnja, a time i hrvatski izvoz. Na ruku nam idu i povijesno niske kamatne stope, pa imamo efekt takozvanog topljenja grude snijega jer se kamate, zbog povjerenja financijskog tržišta, smanjuju.

"I onda ostvarujete učinak da javni dug pada zbog razlike između stope rasta BDP-a i kamata na javni dug i ta razlika je pozitivna“, rekao je Cota. No postavlja se pitanje je li Vlada, u ovako dobra vremena, javni dug ipak mogla više smanjiti.

"Ako bi taj javni dug išao s tim da ga se još više smanji, da se još više proizvodi budžetski suficit onda bi to čak u nekoj varijanti moglo dovesti do paradoksa javnog duga. Prema tome očito su ovdje mjere koliko toliko dobro napravljene“, rekao je Cota.

Jer javni dug, podsjeća profesor Cota, nije uvijek loš. A nije loš kada iza njega nešto ostaje, nešto poput javne infrastrukture koju će koristiti i generacije koje dolaze iza nas. A da bi baš u javnu infrastrukturu trebali više ulagati sugerira nam i Europska komisija i Međunarodni monetarni fond.

"To nije samo smjernica prema Hrvatskoj već mnogim europskim zemljama jer ono što se pokazalo da europske zemlje imaju slabi udio javnih investicija u BDP-u. Zastarjela infrastruktura traži obnovu. Zemlje nisu voljne ići jer je još uvijek na djelu štedljivost“, kaže profesor.

Štedljivost koja je uvedena za vrijeme gospodarske krize i koja je, kako se kasnije pokazalo, bila jedan od razloga njezine dugotrajnosti. No ne muči Europu samo štedljivost. Muči je i demografija. A upravo je demografija, smatra profesor Cota, ključni razlog usporavanja europskog rasta. U Europi, naime, pada udio radno sposobnog stanovništva, stanovništva koje i više troši i više ulaže.

"To je definitivno najveći problem Europe – nedovoljna privatna potražnja. Da bi se rast povećao onda bi trebala jedna vrsta zamjenjivanja potražnje s nekom drugom. Jedino što ostaje je državna, a ovdje ne govorimo o povećanju javnog duga već samo kod pitanja stavki rashoda orijentirati se više na javne investicije“, smatra stručnjak s Ekonomskog fakulteta.

U Hrvatskoj bi to značilo racionalizaciju državne potrošnje, odnosno provođenje toliko nužnih reformi, koje svaka Vlada obećava ali niti jedna ne provodi.

"I druga stvar, nema dovoljno analitike u smislu što sve treba napraviti. Nema je. A transparentnost budžeta je vrlo, vrlo slaba“, dodaje Cota.

I u takvim uvjetima naša Vlada planira smanjivanje udjela javnog duga u BDP-u. Isti bi, stoji u strategiji upravljanja javnim dugom, do 2022. trebao pasti na 65,4 posto BDP-a. No u slučaju usporavanja rasta, ali ipak rasta, koji u svojim dokumentima predviđa i Europska komisija, Hrvatska će morati voditi politiku primarnog suficita.

"To je sad pitanje koliki će učinak rasta grude snijega – ako kamatna stopa bude veća od stope rasta BDP-a – koliki će biti i koliko onda vlada mora proizvesti tog primarnog suficita, a primarni suficit možete proizvesti i/ili povećanjem poreza ili smanjivanjem rashoda, odnosno kombinacijom“, rekao je Cota.

Dugoročno, u desetogodišnjem razdoblju, moguće je i da će stope rasta biti negativne. U takvom pesimističnom scenariju, dakle u slučaju gospodarske krize, moguć je paradoks javnog duga. No kako upozorava i profesor Cota, teško je predviđati scenarije za tako dugoročan period. U svakom slučaju, trenutačnu politiku smanjena javnog duga, pohvaljuje.

"Ovo je, rekao bih, oprezna politika. Politika malih koraka. Mala zemlja vodi politiku malih koraka“, kaže Cota.
Politika koja je ipak od osamostaljenja javni dug nominalno enormno povećala. S 26 milijarda kuna 1995. na čak 296 milijarda, koliko je iznosio na kraju rujna 2019. Jedni su ga povećavali jer su gradili drugi jer su kamate u krizi rapidno rasle. Tako je danas svaki građanin dužan gotovo 10 tisuća eura, odnosno 72 tisuće kuna.

Emisiju 'Informer' pogledajte besplatno na novatv.hr!