Za don Stanka Jerčića, župnika u Jelsi i generalnog vikara Hvarske biskupije, šira je hrvatska javnost čula prije nepunih mjesec dana, kad se u pismu osvrnuo na po njemu neprimjereno ponašanje mladenaca i njihovih gostiju na vjenčanjima.
Pročitajte i ovo
"Rijetko se gdje može naći neukusnog i nepristojnog odijevanja kao u svatovima. Pa još ako je to na svadbenoj večeri, Bože pomozi! Ali ulazak u crkvu ipak traži diskretnije odijevanje. Mladoženje redovito nisu problematični, no za mnoge mladenke se to ne bi moglo reći. Doći pred oltar polugola, doista je krajnje neukusno i znak je nepoštivanja svetog prostora.
Gotovo posve gola leđa, dekoltei do krajnjih granica otvoreni, razrezi na vjenčanici gotovo do vrha noge... Uzvanice su često više gole nego obučene, prekratke suknje, ramena, leđa i prsa goli do krajnjih granica, česta je slika. Uzalud skupa garderoba kad je neukusna!", napisao je tom prilikom don Jerčić.
Ovog se puta osvrnuo na sprovode, i to u jednakom tonu. Ističe kako sprovode moramo učiniti lijepim, "tj. skladnom i ozbiljnom manifestacijom našeg pijeteta prema pokojniku i rodbini, i — ako smo kršćani — pobožnim izrazom naše vjere u besmrtnost". No potom nastavlja kritkom onima koji su umrli bez sakramenata.
Mučne situacije za svećenike
"Svaki će vam svećenik potvrditi da mu je jedna od najmučnijih situacija, u kojoj se osjeti upravo jadno, kad je prinuđen voditi sprovod osobe koja je živjela daleko od Crkve i umrla bez sakramenata, premda smrt nije nastupila iznenada, pa je bilo prilike za pomirenje s Bogom.
"Svaki će vam svećenik potvrditi da mu je jedna od najmučnijih situacija, u kojoj se osjeti upravo jadno, kad je prinuđen voditi sprovod osobe koja je živjela daleko od Crkve i umrla bez sakramenata, premda smrt nije nastupila iznenada, pa je bilo prilike za pomirenje s Bogom. Napomena: ako netko pred smrt svjesno odbije svećenika i sakramente, tu se ne može ni tražiti ni očekivati crkveni sprovod." Napomena: ako netko pred smrt svjesno odbije svećenika i sakramente, tu se ne može ni tražiti ni očekivati crkveni sprovod", istaknuo je don Jerčić te nastavio: "Ne propuštajmo sprovode ako je ikako moguće. To je od pet puta godišnje u malim do dvadesetak puta u najvećim našim mjestima. (...) U sprovodnu povorku treba unijeti sućutnu, ili barem uljudnu ozbiljnost. Nije to šetnja pri kojoj se, s rukama u džepovima, vode kojekakvi, često i preglasni, razgovori. Time se vrijeđaju osjećaji ožalošćenih i krše osnovna pravila lijepog ponašanja".
Također, savjetuje da ako na cesti sretnemo pogrebnu povorku, zaustavimo vozilo, izađemo iz njega i "ispratimo sprovod u uspravnom stavu". Pritom napominje i kako iskustvo iz primorskih mjesta pokazuje "da bi u tom pogledu često bila potrebna lekcija iz abecede bontona i mnogim turistima, makar dolazili i iz 'kulturnog' zapadnog svijeta, jer očito tu kulturu ponekad zaborave ponijeti na odmor".
Zamjera i onima koji dođu na sprovod, ali ne ulaze u crkvu. "Mogu razumjeti da je to (čekanje ispred crkve, op.a.) nekome ugodnije od statiranja u crkvi, no valjda u sprovode ne idemo s namjerom da se provedemo ili zato da nam bude ugodno.
Sudionici sprovoda koji ne ulaze u crkvu u nekim se mjestima, za vrijeme obreda, zadržavaju u crkvenom predvorju i često glasnim razgovorom ometaju normalno odvijanje službe Božje. Drugdje se, opet, rasprše kojekuda pa se kao padobranci priključuju sprovodu pri njegovu izlasku iz crkve.
Padobranci koji stižu trčećim korakom
Izviru sa svih strana, neki i trčećim korakom, pa se promatraču nameće asocijacija na onaj prizor iz vojničkog života, kada nakon "10 minuta voljno" padne komanda: "Četa, zbor!"
Kritike tim povodom upućuje i nosačima lijesa, kojima zamjera što nakon što ga polože na pripremljeni plato, izađu iz crkve te to naziva vrhuncem neukusa. "A u nekim mjestima već je došlo i do toga da nosači, nakon obavljena posla, pristupaju 'vlasniku prtljage' da im isplati tarifu. Što reći na ovo? Trebalo bi: ili dokinuti smrt, ili na grobljima podići umirališta pa kad netko namjerava umrijeti, neka se na vrijeme preseli tamo!"
I u ovom se kontekstu osvrnuo na modni izričaj. "Ima i onih koji na sprovod dolaze kao na modnu pistu, u dekolteima, izrezima, minicama, jarkim bojama, poderanoj garderobi s napadnom šminkom, posve neprimjereno karakteru ovakvog obreda. Sprovodi imaju svoja pravila ponašanja, a ona kažu kako se članovi obitelji oblače u crno. Izuzev djece, za koju se sugerira bijela odjeća", prenosi Slobodna Dalmacija.
