Da djeco, znam da vam je sada upravo nevjerojatno čitati o tome, ali onomad, možemo vam to potvrditi mi malo stariji, zaista je postojalo nešto što se zvalo proljeće, ljeto, jesen i zima, i mi smo vam živjeli u skladu s time.
Pročitajte i ovo
Ne nije to bilo u doba dinosaurusa, u vremenu faraona, niti u periodu prvog svjetskog klanja, to vam se sve događalo prije kakvih dvadeset ili trideset godina. Eto, sjećam se još tih sretnih dana, kada je zima zaista bila zima, kada su se fićeki… ups… to su vam maleni, prastari automobili… kada su jurcali zaleđenim jarunskim jezerom, snijeg je pao u prosincu i Sljeme se bijelilo do kraja ožujka. Sjećam se da je proljeće bilo proljeće, da smo u prvim razredima osnovnjaka kolektivno odlazili u prirodu, brali jaglace i visibabe, sve to u sklopu domaćih zadaća kojima smo slavili dolazak nečega što se zvalo proljeće, nečega što je bilo zeleno i kišno, a ne sparno, tropsko i neizdrživo.
Da djeco, znam da vam je u to sada teško povjerovati, ali onda je nastupilo ljeto, u kojem si početkom školskog raspusta otišao kod bake na more, uskočio u topli plićak i iz njega si izašao krajem kolovoza. Znam da to zvuči nevjerojatno, ali nakon ljeta je nastupila suha, žućkasto smeđa jesen, i opet smo svi mi iz prvih razreda osnovne kolektivno odlazili u prirodu skupljati lišće.
Zvuči nestvarno, ali tih godišnjih doba je bilo četiri i izmjenjivala su se svaka tri mjeseca. Znam da vam zvuči čudno, jednako kao što čudno zvuči da jednom davno nisu postojali mobiteli, pa si simpatiju Maju, Ivanu ili Maru zvao na kućni telefon, sav mahnit od spoznaje da ćeš najprije morati preskočiti prepreku zvanu njena majka. Ili kao što zvuči nevjerojatno da je prvi kompjuter na kojem smo igrali igrice, izvjesni Spectrum, imao ravno 48 kilobajta memorije, točno koliko i današnji selfie bojleruše vulgaris napućenih usana, mutni selfie okinut u školskom toaletu. Jednako kao što zvuči nevjerojatno da su onomad na televiziji davali ravno jedan crtić dnevno, u sedam sati i petnaest minuta, i nakon toga se uglavnom išlo na spavanje. Isto kao što nevjerojatno zvuči fakt da smo prve ženske sise vidjeli tek nakon što smo delegirali najhrabrijeg mangupa iz razreda da smjelo ode do kioska i kupi nam Start. Ili kao što nevjerojatno zvuči da su najerotičniji trenutci mojeg odrastanja bili oni u kojima je susjeda na razapeto dvorišno uže objesila tek oprane gaće.
Da, djeco moja draga, sve to zvuči nevjerojatno, pa tako i činjenica da su jednom postojala četiri godišnja doba, izvjesni Vivaldi je o tome skladao i melodiju koja vam danas možda tuli na mobitelima, možda dok udarate selfie u ženskom toaletu, a legenda govori da je po fenomenu četiri godišnja doba jednom nazvana i pizza.
Ali nema toga više, djeco draga, to vam je daleka prošlost. Danas u siječnju ljudi gradom hodaju u kratkim rukavima, kiša počne padati u travnju i zaustavi se u studenom, poplave siluju to malo imovine i dostojanstva koji su preostali ljudima, na ljetovanja idemo u zimskim jaknama.
Nema više niti bake na moru, jarunsko jezero se desetljećima nije zaledilo, fićeki trule na otpadima predgrađa, i sve je to otišlo u krasan klinac.
To je zato što smo prokleti, samo zato.
Svi to znamo, samo se malo tko usudi priznati.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
