Igor ima 29 godina i dvije teške dijagnoze, boluje od cerebralne paralize i epilepsije. Rođen je klinički mrtav, a sada je inspiracija svima koji ga upoznaju. Mnogima je teško za povjerovati da se Igor aktivno bavi trčanjem, a želja su mu jednoga dana i paraolimpijske igre. Kao školarcu, nije mu, kaže, bilo lako. Uvijek je nekako bio po strani, obilježen kao onaj koji ne može sve kao i vršnjaci. Upravo zato mu je danas, uz medalje koje skuplja, najveća sreća odlazak na posao. Igor radi i to kao trener djece s poremećajima iz spektra autizma. Njima svojim primjerom pokazuje da nema toga što snažna volja ne može. Pa čak i prevariti sudbinu, koja njemu osobno, nije bila nimalo naklonjena na samom početku.

Galerija Provjereno: Igor Štefičar - 5 Provjereno: Igor Štefičar - 4 Provjereno: Igor Štefičar - 3 +1 Provjereno: Igor Štefičar - 2

Igor Štefičar ima medalje vrijedne truda i osmijeh iza kojeg stoji priča vrijedna divljenja. Medalje su sa županijskih i državnih natjecanja te međunarodnih utrka. Istrčao je i polumaraton 2012. godine.

Vezani članci Provjereno: Željko Mihelčić Udar na najranjivije: Stariji građani bez drva, postali žrtve muljaže - "Što da radimo? Zima dolazi, nemamo se čime grijati" Provjereno: Invaliditet ih nije zaustavio - 11 Ni invaliditet ih nije zaustavio. Oni su uspješni sportaši, uporni, sretni i pomažu drugima: "Sve je u glavi"

Deset godina poslije, ljubav je još jača. Ali start i to onaj životni, ovom je Međimurcu bio sve samo ne lagan. Bilo je upitno hoće li i hodati, a kamoli trčati. Njegovi albumi puni su uspomena, djetinjstvo tek naoko obično i bez briga.

Nakupi se puno stvari u životu, onih za koje uvijek misliš da se događaju nekom drugom, priča mama Nada. Bila je to njezina prva trudnoća, uredna do pred sam porođaj, a onda su nastale komplikacije. Rođen hitnim carskim rezom, Igor je, kaže, život počeo kako niti jedno novorođenče ne bi trebalo.

Kakve je posljedice tako traumatičan porođaj na Igoru ostavio, otkrivali su kako je on rastao. Prava dijagnoza došla je tek s tri godine - cerebralna paraliza.

Roditelji su znali da je puno toga na njima

Otac Danijel Štefičar kaže kako je bilo prilično teško znati da ima dijete koje će cijeli život na neki način trebati pomoć roditelja. Na to te, kaže tata Danijel, nitko ne može pripremiti. Ali od početka su znali da je puno toga na njima i na Igoru. Na vježbama koje su radili svakodnevno, bez obzira na sve.

Majka Nada Štefičar navodi da su radili s toliko nade i veselja, energije i iščekivanja da ne može ni objasniti.

"On je vrištao, plakao, to nisu bile lake stvari. To su bile jako teške stvari za nas roditelje koji smo se morali angažirati, gutati suze i zajedno plakati i pokušati učiniti nešto što se da", objašnjava otac Danijel u prilogu reporterke Provjerenog Maje Medaković.

Nizala su se mala čuda

Nizala su se mala čuda, jedno za drugim. Iako su mnogi mislili da s tom dijagnozom nikada neće moći, Igor je prohodao, a nakon puno truda i još više padova naučio voziti i bicikl.

Kada dijagnozu dobiješ s rođenjem, upornost postaje vrlina koju te nauče oni koji te najviše vole. Igor će, navodi, roditeljima biti vječno zahvalan.

"Jer su mi usadili tu vjeru u sebe da ja to mogu i da moram vjerovati u sebe, da se moram truditi jer na taj način ću dobiti ono što želim", kazao je. Čak i ono za što su ga mnogi uvjeravali da neće moći jer cerebralna i trčanje nikako ne idu skupa.

"Pa trčanje za mene znači jako puno. Bez trčanja bih ja bio druga osoba. Trčanje je mene izgradilo kao osobu karakterno i u svim segmentima", navodi Igor.

Treniraju zajedno

Četiri do pet puta na tjedan sve se brige ostavljaju u svlačionici. Ono što je prije desetak godina počelo kao obično trčkaranje uz tatu, s vremenom je postalo strast koju dijele.

Trener Zvonko Horvatić navodi da su otac i sin jako prisni pa im je najdraže kada usklade obaveze i na stadion dođu skupa.

Horvatić je uz njih već godinama i kaže, dok je Igor prije tati gledao u leđa, sada je situacija obrnuta. Toliko upornog i savjesnog trkača nije imao godinama.

"Što se tiče samih rezultata on je napredovao 30-40 % od kad je došao. Pa on je negdje 200 metara mogao istrčati za 40-45 sekundi dok je nakon 3 do 4 godine rada, intenzivnog rada 4 do 5 treninga tjedno došao na 30 sekundi", kazao je Horvatić.

Na treningu dobio napad

Kad mu je prvi put došao na trening, sjeća se, nije imao predrasude, ali određenu dozu straha jest. Igor je bio njegov prvi atletičar s invaliditetom, a uz cerebralnu paralizu tu je bila još jedna dijagnoza.

"Međutim, u jednom slučaju bili smo na zagrijvanju i Igor samo stane i zaostane. Ja nisam skužio, on je dobio epi napad, a to je fala Bogu trajalo par sekundi i došao je k sebi i zaista sam se prepao i to je baš bila nezgodna situacija", navodi.

Dalje su se nizale samo one zgodne, kaže. A koliko ih utrka i natjecanja veže, već je teško i izbrojati. Kad nisu na stazi, forma se brusi u spartanskoj dvorani, kako i priliči - spartanski i bez poštede.

"Pa njegova najveća vrlina je to što je on toliko uporan da bi sve ostalo stavio sa strane i fokusira se isključivo na svoj cilj i da ga ostvari", navodi otac Danijel.

Visoki ciljevi

"Kad sam počeo trenirati, neki najviši cilj su bile paraolimpijske igre u Tokiju ili sad za tri godine u Parizu. Sad, težim tome da uspijem, ali došao sam do jedne granice i sad je sve teže i teže jer sam stariji i budući da imam tu dijagnozu, a što godine teku to je sve teže i teže ispuniti neki cilj, neku normu", navodi Igor.

S vremenom, kaže, naučiš da je put važniji od cilja i u tome uživaš u svakom koraku i pretrčanom kilometru, kako na stazi tako i u životu i prilikama koje ti pruži.

Radi s djecom s autizmom

Posljednjih pet godina Igor radi s Tanjom Dragović, trenericom u Udruzi za autizam Pogled. Zajedno se voze na trening djece s autizmom.

Nakon što se svi pozdrave, kreće ono u čemu Igor uživa gotovo jednako kao i u trčanju. Voditi trening djece s poremećajima iz spektra autizma za njega je, kaže, više od posla. Užitak, ali i odgovornost.

"Nisam imao predrasuda nego više strah hoću ja to moći raditi jer se prije nisam susretao s autizmom kao takvim. Za mene je to bilo nekakvo novo poglavlje u životu i hoću ja to moći uopće raditi", kaže Igor.

"Djeca su ga jako prihvatila, vole ga, čak i neke... pogotovo curice ga obožavaju", kazala je Dragović.

"Moram priznati da je nadahnuće i svim volonterima i svim roditeljima, a i meni samoj. Veliki je borac, entuzijast, pun energije, želje, volje i mislim da ga je to zapravo dovelo tu gdje je i mislim da je on zapravo veliki primjer kakve bi osobe trebali biti", dodaje.

Od grede do karika, preko trampolina, s vremenom je raslo i Igorovo samopouzdanje u poslu u kojem je, kaže, najveća nagrada kada se pomaknu granice.

Vesele ga mali uspjesi

"Kad sam s djecom i kad napravimo neku vježbu, kad se dijete nasmije meni, poveseli se, uspio sam nešto napraviti makar to bila i sitnica, ali mene to veseli. Taj osmijeh i njihovo zadovoljstvo", navodi Igor. I dok ih uči, najbolje su lekcije ipak one u kojima je on učenik, ne učitelj.

"Pa oni su me dosta toga naučili, mislim da ponekad, ako isplaniraš neku situaciju, ne mora uvijek biti tako kako si zamisliš, može se uvijek improvizirati i napravi se ista stvar samo na drugačiji način", kazao je.

Prognoze mu nisu bile dobre, a planove koje mu je sudbina namijenila, pomrsio je baš on. Igor, 29-godišnjak čelične volje. S podrškom najbližih koji su cijelo vrijeme, vjerovali.

Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
 

Dnevnik

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju