Galerija
Marina je prva neurokirurginja u Kliničkoj bolnici Dubrava. Antonija - jedna od tek deset pilotkinja Hrvatskog vojnog zrakoplovstva. Svoje su snove trudom, znanjem i vjerom u sebe, pretvorile u stvarnost. Ali i u putokaz svim onim malenim djevojčicama, kakve su i same nekoć bile, da su granice samo u glavama.
A baš u petak obilježavamo Međunarodni dan djevojčica. Ima li ljepšeg uvoda od priča dviju snažnih i uspješnih žena koje od snova nisu odustale?
Marina je gledala fotografije iz djetinjstva koje su trebale ostati u obiteljskom albumu, ali mi smo imali drugačije planove. "Isuse Kriste, strašno, strašno, užasno sramotne fotke. Sada ću to pustiti u javnost da mi se smiju", rekla je neurokirurginja Marina Raguž kroz osmijeh.
I da baš svi vide ne samo Marinu nego i crveni pulover koji su u obitelji Raguž s koljena na koljeno nasljeđivala i nosila sva djeca. Tako je to bilo krajem osamdesetih, početkom devedesetih. U doba kad su se nosile uštirkane kragne, a šiške su nam kuhinjskim škarama šišale bake.
"Onda je jedan dio otišao gore pa bi onda te šiške koje bi trebale bit do razine očiju bile negdje do pola čela otprilike. Mislim da je to jedna univerzalna trauma iz djetinjstva koju svi imamo", rekla je Marina.
Osim možda nje. Jer Antonija je uvijek jako pazila na izgled. "Tipična, tipična djevojčica. Voljela sam se oblačiti u suknjice, haljinice, voljela sam barbike. Ja sam smišljala nekakve koreografije, pjevala, ne znam, uzela bih kuhaču maminu i pjevala Tajči. Tad je to tako bilo popularno. Znam da je mama baš govorila evo je opet s nekom svojom predstavom", rekla je Antonija Trupinić, vojma pilotkinja.
Takva je kaže bila oduvijek. Najstarije od troje djece, prohodala je već s osam mjeseci. "Da, ja nisam vjerojatno mogla čekati, meni je bilo dosadno sjediti pa sam ja odlučila hodati".
I stići kamo god je noge nose, šali se. Od folklora, zbora, crkvenih priredbi, recitatorske, dramske… Rodom iz Cernika kraj Nove Gradiške prva prava sjećanja Antonija ne veže za obiteljsku kuću nego vrijeme koje je zbog rata morala provesti u podrumu ispod nje.
"Ja znam za takvo djetinstvo. Ne znam da može biti i da nije rat. Tako da mi smo se igrali. Nisam shvaćala to ozbiljno ništa. U školu smo išli u podrum, u kuću kod ravnatelja naše škole jer je škola bila porušena pa sam znala i tko su mi vršnjaci i gdje žive. Tako da smo se mi znali igrati u vrtu. Imali smo uvijek barem jednu mačku, da, barem jednu", rekla je Antonija.
I osmijeh od uha do uha. Jer, bez obzira na sve, bilo je to itekako sretno djetinjstvo.
Četiri godine mlađa Marina rata se kaže, jedva i sjeća. Rodom iz Nuštra, prognaničke je dane provela u Njemačkoj, kod tetke, dok su mama medicinska sestra i tata vozač hitne ostali u Hrvatskoj.
"Onda smo se vratili i nakon toga je počela škola, počelo je jedno od najsretnijih razdoblja. Ja sam voljela ići u školu za razliku od mnogo djece i to mi je zaista jako lijepo i sretno razdoblje života. Bilo je jako puno djece u ulici, bili smo stalno vani. Samo bi netko od starijih viknuo kroz prozor da je ručak, da uđemo unutra. Mi bismo pojeli, malo odmorili i onda je opet bila igra do navečer, praktički dok ne odemo spavati", objasnila je Marina.
Voljela je učiti, imala sve petice, uvijek bila ona koja se javljala da odgovara. Bježanje s nastave nikada nije bio njezin stil. I vrlo je rano točno znala što želi biti. "Krajem osnovne, početkom srednje sam znala da je mozak nešto što me zanima".
Bila je djevojčica koja je sanjala velike snove. "Nisam se ja ograničavala, nisu me roditelji ograničavali. Čak štoviše, mislila sam da to što sam djevojčica znači da mogu stvari bolje i više i brže nego dečki", rekla je Marina.
Stav i vjera u sebe koji su djevojčicu Marinu godinama kasnije doveli ovdje. Do pozicije prve žene neurokirurginje u kliničkoj bolnici Dubrava.
Treba stati za stol i započeti operaciju na mozgu pacijenta koji boluje od Parkinsonove bolesti. Trenuci su to u kojima uvijek razmišlja o istom. "O pacijentu, uvijek o pacijentu. Da napravimo najbolje za pacijenta, da napravimo sve što je u našoj moći, možda još malo više toga".
"Ja sam jako uzbuđena svaki put. Idemo pomoći nekome, idemo spasiti nekoga, jako lijepo. To je ono što sam htjela cijeli život", poručila je Marina.
IT nasmije se, okrene i krene prema sali. Vrata se zatvore za njom…
Vojno zrakoplovstvo je ono što Antonija želi od trećeg razreda srednje škole, a sada radi svaki dan. Živi kao poziv.
Bojnica Antonija jedna je od svega deset žena pilotkinja u Hrvatskoj vojsci. Ne samo da upravlja helikopterom, nego je i instruktorica letenja i probna pilotkinja. Prvi let prije više od 20 godina kaže nikada neće zaboraviti.
"Samo odvajanje od tla je naravno bilo fantastično. Sjećam se, imala sam osmijeh od uha do uha. Pogled iz kabine je bio fantastičan kao iz razglednice. I naravno, nakon toga sam rekla da, definitivno, ovo je ono što želim raditi cijeli svoj život", rekla je Antonija.
I posao za koji bi mnogi rekli da nikako nije za žene. Muškaraca u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu dvadeset je puta više nego žena, ali ona kaže od muških kolega nikada nije osjetila predrasude.
"Iskreno, ja se nisam dokazivala drugima nego najviše samoj sebi. Od malena sam bila vrlo znatiželjna. I kada sam otkrila ovo zanimanje, meni je to bio izazov i htjela sam zapravo vidjeti mogu li ja doći do toga, je li to moja granica ili nije, možda postoji još nešto iznad toga", rekla je.
Antonija je za sebe željela još. Željela je više od onoga što je prikladno, prihvatljivo, uobičajeno, ženski. Imala je snove i cilj. Roditelje koji su je podržavali i one prije nje koje su mogle. Koje su bile uzor.
"Sjećam se zapravo da je moja baka, odnosno mamina mama, čak radila u pilani što je bio tad baš težak fizički posao, dok je moj djed svirao harmoniku i pjevao, on je bio glazbenik. Tako da tad je već tu vjerojatno iz bakinog doma to poteklo", objasnila je Antonija.
Sala je jedno posebno mjesto. "Sve ono što ste učili, sve ono za što ste se pripremali i to je sad tih sat vremena, dva, pet, osam, koliko će trajati, kad sve svoje vještine i znanja uložite u nekoga, da nekome pomognete", rekla je Marina.
Neurokirurške dvorane prije svega deset godina bile su isključivo muško mjesto. "Bilo je komentara na poslu da će prvi put stati žena za stol koja nije instrumentarka. Ali to je bilo jako pozitivno. Nije bilo ništa negativno, bilo je jako pozitivno i svi su navijali".
Danas docenticu Raguž, specijalisticu neurokirurgije za operaciju kojom će se u mozak pacijenta umetnuti elektrode za duboku mozgovnu stimulaciju i na taj način ublažiti simptomi Parkinsonove bolesti, priprema kolega instrumentar. A ona u dvorani nije jedina žena.
Bok uz bok tu je i specijalizantica, doktorica Blažević.
"Sada kada je došla nova specijalizantica, nova doktorica to je to. i meni je drago da je njoj lakše, da je njoj bolje i ima mene u konačnici koja će joj uvijek dati savjet, zaštititi ju i pomoći joj.
Hrvatska danas ima deset žena neurokirurginja i sve su, kaže Marina, ne samo kolegice nego i dobre prijateljice. "Medicina postaje ženska struka, kada gledate broj upisanih studenata, 70 posto je djevojaka. Onda je nekako logično da će djevojke ići više u sve specijalizacije", rekla je Marina.
Da ih po bolnicama pacijenti neće primarno doživljavati kao medicinske sestre, a ne liječnice. Iako, kaže Marina, takve je situacije s pacijentima uvijek iznova nasmiju.
Što je po zanimanju Antonija, nitko nikada ne pogodi. Valjda u kokpitu vojnog helikoptera očekuješ sve samo ne sitnu plavušu dugih ružičastih noktiju. Koja je itekako naviknula rušiti stereotipe i predrasude.
"Zanimanje poput vojnog pilota apsolutno nema veze s testosteronom. Nema veze s mišićima. Ima isključivo veze s glavom. I ako mi stvarno u svojoj glavi znamo da nešto možemo, nema te prepreke. Nema tog izazova koji će nas prijeći tu tome", rekla je Antonija.
Djevojčice ne samo da sanjaju velike snove. One ih pretvaraju u stvarnost. Usprkos svim preprekama i nerijetko u inat onima koji misle, uvjeravaju u suprotno.
"Ma pusti to, pusti, ma nemoj...Nije bilo nikakvih ružnih stvari, bilo je samo toga ma nemoj, pusti, pusti. Ali nekako nisam to doživljavala kao ograničenje nego kao motivaciju. Više kao motivaciju. Pa neće oni meni govoriti što ću ja raditi, valjda ću ja odlučiti što ću ja raditi", rekla je Marina.
"Djevojčice moraju znati, žene moraju znati, onda tako i odgajati svoje djevojčice, da imaju izbor i da mogu izabrati, da se ne moraju stavljati u nekakve kutije, da potraže u sebi ono što zapravo žele raditi, bez obzira na društvo", objasnila je Antonija.
Da ciljaju i lete visoko. Ova je djevojčica to shvatila doslovno. Živi svoj san i utire put nekim drugima znatiželjnim i odvažim ženama. "Kada sam bila djevojčica, ovo se činilo kao nešto što nikad neću moći napraviti. Ovo se činilo kao nedosanjani san", rekla je Marina.
Sada je, kaže, točno tamo gdje treba biti. Specijalistica neurokirurgije, doktorica znanosti, docentica na fakultetu. 37-godišnjakinja. Marina. Djevojčica sa šiškama koje joj je ošišala baka, s bijelom uštirkanom kragnom i vjerom u sebe koju nije mogao poljuljati nitko.
"Granica je samo ona koju si sama zadaš", rekla je.
Za brojne djevojčice diljem svijeta, to je nažalost tek daleki san. Računa se da na svijetu živi više od 850 milijuna djevojčica. U nekim zemljama još uvijek im se uskraćuje školovanje, prisiljava na dječje brakove, seksualno iskorištava. U petak se obilježava Međunarodni dan djevojčica. Svaka od njih zaslužuje mirno i sigurno djetinjstvo, puno potpore i razumijevanja. I uzore poput Marine i Antonije.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
