"Bilo je božićno jutro, spremala sam se za obiteljski ručak. Samopregled dojki nikada nisam radila pod tušem, ali tog jutra neki mi je glas govorio da to napravim. Na lijevoj strani bilo je sve u redu, na desnoj strani napipala sam kvržicu veličine zrna graška", počinje Katarina svoju priču te nastavlja kako nije nikome htjela ništa govoriti, ali niti previše paničariti jer je bio Božić.
Pročitajte i ovo
Na ultrazvuk dojki se naručila privatno prvog radnog dana.
"Bio je utorak poslijepodne. Nakon posla zaputila sam se na pregled. Noge su mi bile jako teške i nekako kao da sam podsvjesno znala što ću tamo čuti. Krenuo je pregled, sekunde su trajale kao vječnost, a tišina koja je vladala bila je glasnija od bilo čega.
Doktor je napokon progovario: 'Neki vrag je, ne želim trčati pred rudo, ali svakako treba biopsija i napravite je što prije, nemojte čekati'.
Njegov pogled i riječi koje je izgovorio samo su dodatno potvrdili moje sumnje da nešto nije dobro. Naručila sam se u KBC Zagreb na biopsiju. Sama biopsija nije bila bolna i prošla je u redu. Nalaze će mi javiti za tjedan dana. Bilo je to dugih tjedan dana. Meni bliski ljudi koji su znali situaciju govorili su da će sve biti dobro, no ja sam naslućivala da će dijagnoza biti nešto što nitko ne želi čuti. Nakon tjedan dana ugledala sam na mobitelu nepoznat broj, odmah sam znala tko je i što ću čuti", opisuje Katarina. Zvao ju je liječnik koji joj je priopćio da rezultati nalaza nisu dobri pa ju pozvao na razgovor.
"U petak, 11. veljače, otišla sam prvi put kod onkologice. Bila sam preplašena i izgubljena jer do tada sam to gledala samo u filmovima, mislila sam da sam ja premlada za takvu dijagnozu. Pa tek su mi 33 godine", opisuje Peica te ističe kako je njezina onkologica odlična liječnica, a najvažnije je da ima i dobar pristup pacijentima.
"Otvorena je i direktna, ali opet s velikom dozom empatije", piše Katarina te nastavlja: "'Vaš karcinom je hormonski ovisan, sreća u nesreći je da imate naviku samopregleda pa je otkriven na vrijeme. Jako je mali, prvo ćete ići na poštednu operaciju, a nakon toga na zračenja te ćete narednih pet godina piti hormonsku terapiju koja će vam promijeniti život sa svojim nuspojavama', rekla mi je.
Nakon razgovora s liječnicom više nisam osjećala strah, osjećala sam neko olakšanje i snagu za koju do tada nisam ni znala da je imam. Operacija je dobro prošla kao i oporavak. Tri mjeseca nakon operacije krenula sam na zračenja. Imala sam 21 zračenje. Zračenja su također prošla bez nekih težih posljedica, malo mi je koža bila crvena i opečena, no brzo je prošlo", opisala je Peica te napomenula kako je osoblje na radioterapiji jako ljubazno i da su joj bili velika podrška što u ovakvim situacijama jako puno znači.
"Evo me sedam mjeseci nakon operacije i četiri mjeseca nakon zračenja. Osjećam se odlično! Čak nemam izraženijih tegoba od tableta koje pijem.
Puno toga sam promijenila, a najviše pogled na svijet. Shvatila sam da dijagnoza ne mora nužno biti kraj svijeta, da se jako puno dobroga može naučiti iz toga. Naučila sam koliko nam znači jaka psiha jer bez nje bi borba sigurno bila puno teža. Naučila sam tko su pravi prijatelji i koliko znači podrška obitelji i prijatelja. Kroz svoje iskustvo želim potaknuti sve žene, a posebno mlade djevojke, na redoviti samopregled dojki. Meni je spasio život. Također, jednom godišnje otiđite na ultrazvuk dojki, nije bolno, a od velike je važnosti.
Zapamtite drage žene, nemoćne smo samo dok nam se ne osuši lak na noktima", zaključila je Katarina Peica u svojoj priči za portal Nismo same.
