U Hrvatskoj svaka peta osoba živi u riziku od siromaštva, među starijima od 65 godina takvih je 35 posto, dok je čak 60 posto starijih samaca u tom riziku. Za to je odgovorna i vlast, jer pomoć siromašnima nije milosrđe, već obveza socijalne države, upozorava pučka pravobraniteljica.
"To je strašan podatak", rekla je pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, komentirajući tu zabrinjavajuću statistiku, piše novinarka Mladenka Tomić.
Stoga su adekvatna zajamčena minimalna naknada, ukidanje obveze rada za opće dobro te donošenje strateškoga plana za beskućništvo neki od njezinih zahtjeva koji će biti upućeni Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, budući da je, ističe, Hrvatska socijalna država i time obvezna građanima osigurati pristup ljudskim pravima.
Na nedavnoj tematskoj sjednici Odbora za ljudska prava, pravobraniteljica je istaknula da se na pomaganje siromašnima ne treba gledati kao na čin milosrđa od strane države.
Ispravnije je, kaže, u borbi protiv siromaštva i pomoći najugroženijima govoriti o odgovornosti države, odnosno vlasti na različitim razinama. Posebno u ovom trenutku kad je u tijeku savjetovanje o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi.
"Osiguravanje pristupa ljudskim pravima svim građanima je obveza i odgovornost države, i to prema Ustavu kojim se Hrvatska odredila kao socijalna država, ali i prema međunarodnom pravu koje je dio našeg zakonodavstva", naglašava pravobraniteljica.
Siromaštvo koči ostvarivanje niza ljudskih prava
Upozorava da siromaštvo može kočiti ostvarivanje cijelog niza ljudskih prava. Među njima su pravo na zdravlje, socijalnu sigurnost, adekvatno stanovanje, rad, obrazovanje, pristup pravosuđu te jednakost, odnosno zaštitu od diskriminacije.
"Kad je riječ o ljudskim pravima, tu je često riječ o lančanoj reakciji", pojašnjava Šimonović Einwalter.
Za primjer navodi da siromašne osobe ne mogu kupiti dovoljno hrane ili barem one kvalitetne što im, kao i teški uvjeti života, bez grijanja i u vlažnim prostorima, može ugroziti zdravlje.
Nadalje, život djece u siromašnim obiteljima u praksi otežava pristup obrazovanju, što kasnije može voditi niže plaćenim poslovima i nesigurnim uvjetima rada.
Siromašni će, dodaje, preopterećeni brigama za preživljavanje, teže tražiti zaštitu svojih prava u raznim životnim situacijama, a često ni ne znaju koja prava imaju i kako se za njih izboriti, pa će pretrpjeti diskriminaciju, mobing, neće prijaviti neisplatu plaće i slično.
Sve to upućuje na činjenicu da siromaštvo nije samo tema za tijela iz područja socijalne skrbi, već i mnogih drugih, ističe pravobraniteljica. U aktualno savjetovanje o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi njezin Ured će se komentarima uključiti iz više razloga.
Živjeti s 208 eura mjesečno
"U povećanje zajamčene minimalne naknade, što je itekako potrebno, ide se samo za neke korisnike, ali ne i, primjerice, za starije osobe koje žive same ili žive s drugim članovima obitelji. A upravo je starijima potrebno povisiti taj iznos jer su brojke o njihovom siromaštvu jasne i pokazuju da je riječ, skupno gledano, o iznimno ugroženoj skupini", naglašava.
Ako naknada ostane ista kao i do sada, stariji koji žive sami će i dalje primati 208 eura zajamčene minimalne naknade, od koje bi trebali živjeti. Taj iznos je dvostruko manji od praga rizika od siromaštva koji je 493 eura.
Pučka pravobraniteljica će predložiti da veće iznose zajamčene minimalne naknade dobiju i starije osobe, kako one koji žive same, tako i one koji su dio kućanstva.
Pravobraniteljica drži i da bi izmjenama zakona trebalo ukinuti obvezu rada za opće dobro. Naime, osobe koje primaju zajamčenu minimalnu naknadu obavezne su odazvati se pozivu svog grada ili općine na rad koji im odrede, odnosno na koji ih pozovu. Korisnici gube naknadu ako poziv ne prihvate.
"Osim što se na ovaj način uvjetuje dobivanje socijalne pomoći, radi se i o de facto besplatnom radu", ističe pravobraniteljica. Pojašnjava da je, ako se na zajamčenu minimalnu naknadu gleda kao na 'plaću' ili naknadu za rad, taj iznos nedovoljan je za zadovoljenje osnovnih životnih potreba.
Problem s radom za opće dobro
Da je to tek dio problema s radom za opće dobro, pokazuje i analiza Centra za mirovne studije i Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, koja je pokazala da neki gradovi i općine ovu mjeru koriste stalno, a neke uopće ne, kao i da neke od njih više puta zovu iste korisnike, dok istovremeno neke korisnike niti ne zovu na ispunjavanje ove obveze.
Govoreći o Zakonu o socijalnoj skrbi, pravobraniteljica naglašava i potrebu da se njime država obveže donijeti strateški plan za sprečavanje beskućništva, kao i za izlazak iz njega. Taj plan sada ne postoji, iako je evidentno da je itekako potreban.
"Godinama se ne rješavaju teški problemi s kojima su beskućnici suočeni, poput reguliranja prebivališta i nedostatak osobnih dokumenata, otežanog pristupa zdravstvenoj zaštiti, nedostatka smještaja, ali i stereotipa i predrasuda i marginalizacije", pojašnjava Šimonović Einwalter.
Napominje da trenutno nije poznat točan broj beskućnika, a nema ni temeljite analize o razlozima zbog kojih su ljudi završili na ulici.
Kad je u pitanju siromaštvo, općenito, pučka pravobraniteljica ocjenjuje da sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj nije dovoljno snažan, ni dostupan. Jedno od mogućih rješenja vidi u tome da zaposleni u sustavu socijalne skrbi budu rasterećeni od administrativnih poslova kako bi imali vremena za korisnike.
"Općenito, struku, ali i organizacije civilnog društva, kao i one humanitarne, koje rade s osobama u najtežim situacijama, na ulicama gradova i po selima sa siromašnim starijim stanovništvom, treba više uključiti kod planiranja i pripreme promjena" poručuje pučka pravobraniteljica.
Nada se da će u novi prijedlog Zakona, o kojem je savjetovanje otvoreno do 12. veljače, ući i sve ove potrebne izmjene.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
