Ovo je nevjerojatna priča o podvigu vrijednom divljenja. Maja Medaković s majkom Marijom provela je dan na Rebru i ispričat će vam sve o liječnicima i bebama o kojima priča cijeli svijet. Njih su dvije četiri mjeseca bile najstrože čuvana tajna zagrebačkog Rebra – uspješno razdvojene sijamske blizanke. Valentina je kažu, ona strpljiva, mirnija polovica, a Kristina je ona koja zna što želi, a to je – jesti.
Pročitajte i ovo
Deset i trideset je ujutro. Dok na njezine djevojčice budno paze sestre i liječnici, ona stiže na zagrebački Glavni kolodvor. "Na vlak, s vlaka na autobus, s autobusa na vlak. Dolazim tu, pa na tramvaj, pa onda još pješačim", kaže majka djevojčica Marija Tambolaš. Za mamu Mariju ovo je posljednjih mjeseci rutina. Svaka dva do maksimalno tri dana iz mjesta u okolici Virovitice dolazi u Zagreb, svojim djevojčicama na Rebro. Za ne mogu i teško mi je ta mama nema vremena.
"Pa ja kad dođem tu, ja dobijem snagu, ja izdržim sve. Nije problem ovo putovanje ni ništa, nego koliko mi je teško kad moram otići od njih", kaže majka. Zato je svaki novi susret razlog za osmijeh. Nešto se prije četiri mjeseca činilo tako daleko i neizvjesno, ali život piše nevjerojatne priče. Prva tri mjeseca trudnoća je tekla normalno. Marija je mislila da nosi samo jedno dijete. A onda je na ultrazvuku njezin ginekolog utvrdio da nosi blizance i da nešto nije u redu. Poslao ju je u Zagreb, na Sveti duh na dodatne pretrage koje su potvrdile – riječ je o sijamskim blizancima.
"Tamo mi se onda cijeli svijet srušio. Ja nisam mogla vjerovati da bi mi se moglo dogoditi tako nešto i pitala sam se: pa zašto ja od svih njih. Ali onda ustvari vidiš da se to odredilo valjda nekom tko može podnijeti tako nešto", govori majka. Kakvih se sve komentara i savjeta naslušala, ne želi se ni prisjećati. No ona i suprug, ma koliko uplašeni bili, nikada nisu dvojili. Njihove su im djevojčice svakim pokretom davale snagu. "Znači, svaki taj njihov udarac, to je bilo, mi to možemo, možeš i ti", dodaje majka.
Na kontrole su iz Virovitice u Zagreb dolazili svaki mjesec. I na svakom su idućem pregledu otkrivali nešto novo. Vijest da postoje dva srca dala je veliku nadu, a dobar se niz samo nastavljao. Djevojčice su imale odvojene želuce, mjehure, ali što ih zapravo čeka, ni roditelji ni liječnici nisu mogli znati dok se ne rode. Mogli su samo čekati.
"Ja sam imala noćne more, svakakve ružne snove sam sanjala, da su se rodile ovakve, da su se rodile onakve... grozne, grozne snove. U snu sam se znala buditi i plakati, pa me suprug tješio: 'Pa bit će to dobro, bit će sve u redu.' I njemu je bilo teško, samo što nije možda pokazao toliko, valjda da meni ne bude još gore“, kaže majka. U 33. tjednu trudnoće, gotovo dva mjeseca prerano, Marija je otišla na planirani carski rez.
Valentina i Kristina zajedno su težile kao i prosječno novorođenče, svega 3800 grama i odmah po porođaju bile su oživljavane. Docentica Ruža Grizelj za blizanke je znala i za njih je pripremala svoj tim i prije rođenja. Zavod za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu zagrebačkog Rebra, kojemu je docentica Grizelj na čelu, mjesto je na koje dolaze najteži slučajevi, novorođenčad koja treba najbolju moguću skrb.
"Sijamski blizanci rađaju se jedni na otprilike 200 do 250 tisuća živorođenih. Oni se u 60 % slučajeva ne rađaju živi. Svega ih se 40 % rodi živo i uglavnom su ženskog spola u omjeru 3:1", kaže za Provjereno doc.dr.sc. Ruža Grizelj. Svega nekoliko dana nakon oplodnje iz nepoznatog razloga ne dođe do potpunog razdvajanja stanica i zbog toga nastaju sijamski blizanci. U njezinoj dugogodišnjoj karijeri sestre Tambolaš tek su treći slučaj.
"Jedni su bili spojeni srcem i, nažalost, razdvajanje u tom slučaju nije moguće i prognoza je uvijek infaustna. Drugi slučaj sijamskih blizanaca koji je bio ovdje kod nas u KBC-u uspješno je razdvojen, međutim ta su djeca bolovala od teške mišićne bolesti, tako da se ishod koji sada imamo ne može uopće usporediti“, nastavlja doc. dr. sc. Ruža Grizelj.
Rođene sredinom siječnja, Valentina i Kristina odlučno su prkosile svim statistikama i strašnim prognozama. Spojene donjim dijelom trbušne šupljine i okrenute licima jedna prema drugoj, dijelile su inkubator i 24-satnu pažnju sestara na odjelu. Ni trenutka ih nisu ispuštale iz vida jer su živahne djevojčice jedna drugoj često čupale sonde i cjevčice preko kojih su se hranile i koje su pratile njihove vitalne funkcije. Mama Marija kaže da su zato jednako njihove koliko i njezine.
"Ja nemam riječi za njih, ja ne mogu njima zahvaliti. Ja sam njima zahvalna što su oni spasili dva života“, kaže mama. Kada je nakon tjedan dana iz rodilišta na Svetom duhu došla kod svojih djevojčica na Rebro, Marija je bila puna strahova.
"Bojala sam ih se uzeti, takve su bile, od 41 cm. Male, malene glavice, malene ručice. Sestra je pitala želim li ih uzeti. Rekoh, želim, ali smijem li, kako ću, hoću ih polomiti kad ih uzmem na ruke? Ma nećete, kaže. I onda su mi ih dali i tako sam sjedila ukočena i neobično mi je bilo, ali mi je toliko srce mi je... a ja vam ne mogu objasniti. Ne mogu vam objasniti koja je to sreća i radost bila. i strah, opet i strah me je bilo u tom trenu, da što dalje“, kaže mama Marija.
Znali su da djevojčice moraju na operaciju, a liječnici su imali plan. Čekati da se što bolje oporave od prijevremenog porođaja, da im se razviju pluća, da one postanu snažnije. No kada su imale samo mjesec i pol, Valentina je prestala mokriti, prijetilo joj je zatajenje bubrega, a Kristina je nastojeći pomoći sestri bila na izmaku snaga. Njezino je srce počelo otkazivati.
"To je bio znak da ako odgodimo operaciju, da ćemo izgubiti obje i tu smo se ekipirali, angažirali, organizirali i krenuli u nešto što nije bilo sasvim izvjesno kako će završiti", kaže doktorica Grizelj. No imali su svu moguću potporu uprave, koja je i donijela ključnu odluku. Operacija će se obaviti na Rebru, operirat će naši stručnjaci.
U subotu 2. ožujka oko 7:30 ujutro započeli su s razdvajanjem. Tim od 14 liječnika pod vodstvom samozatajnog profesora Tomislava Luetića započeo je petnaestosatnu operaciju. Prvi je rez napravio docent Bulić, plastički i rekonstrukcijski kirurg. Čovjek koji je na bocama od ultrazvučnog gela radio izračune, pokušavao odrediti veličinu i smjer reza.
"Ta će me boca pratiti do kraja života. Pa da, pokušavao sam što vjerniji model napraviti da vidim kako će to funkcionirati nakon odvajanja", rekao je doc. dr. sc. Krešimir Bulić. Režući u obliku trokuta, a ne vertikalno osigurao je da blizankama ostane dovoljno kože kojom se mogu pokriti rane na trbušnoj šupljini. Nakon što su dva mala srca udaljena svega nekoliko milimetara uspješno razdvojili, mogli su krenuti dalje.
"Najljepši trenutak bio je taj kad smo se u trbuhu uvjerili da je stanje s kojim smo se našli kiruški rješivo i da ćemo ga moći uspješno završiti", govori dr. sc. Danko Mikulić. Doktor Mikulić došao je kolegama u pomoć iz Kliničke bolnice Merkur i njegova je zadaća bila razdvojiti jetra.
"Jetra odraslog čovjeka je oko 2 posto tjelesne težine, što znači na ove 4 kila da bi to bilo 80-ak do 100 grama za ukupnu masu jetre za obje bebe. Kad se to podijeli, računajte, ispadne 4 do 5 dekagrama", kaže doktor Mikulić. Operiralo se milimetar po milimetar, ali ovi stručnjaci kažu, to je ono što rade svakodnevno i ono u čemu su u samom svjetskom vrhu. Oko blizanki na stolu uvijek je bila velika gužva.
"Nisu mogla više od četiri kirurga stati za stol, pa smo onda dio po dio ulazili izlazili, ali onda kad smo razdvojili djecu onda su svi kirurzi uzeli svoje mjesto tako da je u tom razdvajanju imao praktički svatko neku svoju malu specijalnost. Ako bi ja za sebe rekao, ja sam bio zadužen za razdvajanje crijeva", govori za Provjereno prof. dr. sc. Anko Antabak.
Cijelo to vrijeme mama Marija i tata Petar kod kuće su strepili uz dvoje starije djece. "Bilo je teško svakih sat vremena nazvati. Strah kad ti se netko javi, što će ti reći, je li dobro ili nije dobro... i doći tu u noći... Ne, ne mogu", kaže mama. Oni kod kuće, Valentina i Kristina na kirurškom stolu, a liječnici oko njih. Svatko u svojoj borbi bez predaje. Nakon što su odvojeni jetra i crijeva, slijedio je novi izazov.
"Ostala je i stražnja strana koja je isto bila spojena, tako da smo ih praktički morali dići u zrak, okrenuti. Nije samo stvar okrenuti dvoje djece, nego i milijun cijevi koje izlaze iz njih, svi zajedno smo okretali. To je malo dramatično", kaže doktor Bulić. Izazovi su bili na svakom koraku, šanse za koje se trebalo boriti i vjera da se može. "Znala sam da će to biti uspješno. Čekali smo u neizvjesnosti, ali nismo dvojili", govori doktorica Grizelj. Nakon 15 sati, te subote nešto prije ponoći, opsežna i rizična operacija konačno je bila gotova. Ovi su ljudi ispisali medicinsku povijest.
"I nakon toga nismo ni išli doma, ja sam ostao spavati u bolnici, bio sam cijeli dan u bolnici. Nije bilo smisla da idete ujutro rano doma kad ujutro rano opet idete u nedjelju obilaziti te pacijente, prema tome, tu smo ostali do ujutro", rekao je doktor Antabak. Ovo je ionako više od posla, kažu. Na medijsku pozornost koju dobivaju posljednih dana nisu naviknuli. Oni rade u tišini, svaki dan i ovaj posao žive, a to najbolje znaju njihove obitelji.
"Drago mi je da su me moji klinci ovako vidjeli i sad na televiziji i da znaju zašto tate nema doma često i zašto tako dugo radi. Evo, drago mi je i zbog njih. Stariji mi je rekao kako su mu svi u razredu čestitali i da mu je baš jako drago bilo", govori doktor Bulić. Više od dva i pol mjeseca nakon operacije razdvajanja Valentina i Kristina su odlično.
Udvostručile su težinu, rane dobro cijele, a one super napreduju. Mama Marija kaže, nikada neće zaboraviti trenutak kada ih je prvi put vidjela nakon operacije, kada je plakala od sreće. "Kad sam ih vidjela prvi put, kad ih vidiš kako su ustvari male, tek onda si dočaraš tu sliku u glavi kak se ta mala bića bore. One su prave lavice, prave lavice“, govori mama.
Kako je bilo njoj i suprugu, kaže, oni znaju najbolje, ali to je sada iza njih. "Ja mislim da bi svaka mama za svoju djecu sve, koliko može i koliko ima snage. Zašto bih bila posebna? Pa svaka mama rađa djecu da bi im dala život. Ja nisam ni u jednom trenu posumnjala da ja to ne bih mogla. Ako one mogu, mogu i ja. One su tu koje se bore i one su to koje na njima se radi. One su te koje su prošle operaciju, nisam ja. Ja mogu, ja moram zbog njih izdržati. I onda, ako mama može, onda će i djeca moći“, dodaje majka.
Ali snaga koju treba pronaći kada je najteže nešto je što se uči. Ako sve bude teklo kako treba, sa svojim se tetama neće još dugo družiti na odjelu. "Mi ne puštamo naše bebe samo tako. Mi njih pratimo najmanje do sedme godine, a neke i duže, nekima postanemo i kućni prijatelji.
U kontaktu smo s puno naših pacijenata i uvijek nam je drago kad nam se jave i kad nam pošalju slike“, govori za Provjereno Ana Habjanec, glavna sestra odjela.
Cijeli album fotografija i cijeli život uspomena čeka ove djevojčice. Uz toliko onih koji su u njih vjerovali, dali najbolje i najstručnije od sebe. Uz one koji još uvijek strepe i nesebično daju.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
