"Još nisam ni počela pisati, a već me steže u grlu, jer znam što me čeka. Rastanak.
Priprema pred polazak. Ostalo je još samo par dana. Sad već spavam teže i ranije se budim. Koliko god ne želim raditi paniku zato što odlazim, tijelo ima svoje zakone. Nemirno je, ruke stalno nešto rade, misli lutaju. Srce lupa većinu vremena, čujem ga. Najviše ga čujem kad padne mrak. Onda smo samo ono i ja. Uzbuđeno je, a u isto vrijeme se boji.
Jedan tren sam sretna i vesela i radujem se novim pustolovinama. A drugi sam skeptična i razmišljam kako ću ja to sve. Ostavljam svoj život i tko zna što me tamo čeka.
Vjerujem da će mi ovo pismo biti najteže pisati, jer je to pismo zbilje. Ne sanjarenja, ne planiranja, već samog čina odlaska.
Neću sad puno o tome što trebate spakirati kad negdje putujete, svatko zna za sebe najbolje. Ali nemojte se pretrpavati. To savjetujem vama, a zapravo sebi. I da, opet sam se natrpala, toliko da mi ne stane jedna od meni najdražih stvari, moj ukulele. Neću ni o onim obvezama pred polazak, svatko ima svoje koje mora riješiti. O nečemu ću što smatram da nam je svima zajedničko. Rastancima.
Pokušavam ostati cool do zadnjeg trena, jer mrzim rastanke. A mrzim ih zato što uvijek postoji onaj tračak sumnje da možda više neću vidjeti svoja draga bića. Molim vas, budite dobro.
S prijateljima to ide lakše. Nađemo se na piću, nazdravimo, popijemo koju, ispričamo se i nekako znamo da se vidimo uskoro, nema drame. S obitelji je drugačije.
Falit će mi moj mali nećak. Prije je bio sramežljiv kad bi tek došli kod nas, a neki dan je odmah iz hodnika skočio u moj zagrljaj. Mišu moj mali, ne zaboravi svoju tetku i kad je vidiš, opet se s onim svojim osmijehom zatrči prema njoj.
Ovo sad me najviše dotuče. Zadnja scena, tata isparkirava auto, mama i Millie ostaju u dvorištu. Millie tužno gleda, pa odmiče pogled, zna kad vidi onaj moj crveni ruksak da odlazim. Ma koga ja zavaravam, zna ona danima prije. A isto tako zna kad ga vidi nakon dugo vremena da dolazim. Pa ne znam da li ga voli ili mrzi. Boli me što ona jedina neće znati što je sa mnom, ali bar mi je mama uvijek stavi na telefon pa je čujem kako laje. Kaže kako okrene glavicom kad joj dovikne: 'Evo ti Sanda'. Vjerojatno smo vam smiješni mi koji imamo životinje, ali velika je to ljubav. Možda prevelika za nečije pojmove, a za naše je baš taman.
Mamine suze, zagrljaj i zadnji mah rukom u idućih par mjeseci me slome. Ona zatvara ogradu i plače. A ja joj u suzama doviknem: 'Daj, mama, nemoj plakati, uskoro se vidimo!' Pokušavam biti smirena u autu pred tatom, ali gutam ih. Šutim i gledam kroz prozor, a one samo klize. Radio svira u autu, ali je opet tiho. Nitko ne govori ništa.
Čim shvatim da mogu nešto reći bez drhtavog glasa, progovaram neku glupost tipa 'Aj pogodi tko ovo pjeva', samo da presječem tu tešku tišinu. I otvaram torbu po milijunti put da vidim jesu li putovnica i karta tu.
Stižemo pred aerodrom, tata mi gura u ruke zelembaća i govori: 'Evo da se nađe.'
Izlazim iz auta i grabim prema aerodromu teška srca. Zaboravljam svo ono veselje koje mi putovanje pruža i samo me obuzima tuga. Mrzim odlaske iz Zadra. Rekla sam da ću ove godine iz Zagreba sama busom, jer me ovi rastanci ubijaju. Ali opet je pao Zadar.
Na aerodromu se još jednom čujem sa svima, i prijateljima i sa svojima, i nekako postane lakše.
Ali iza svakih uzbuđenih aerodromskih check inova, iza svake vesele fotografije, predivnog mjesta, novih prijateljstava, ovih odlazaka i dolazaka, stoje teški rastanci. I baš su teški.
Imam osjećaj da sam oplakala ovo pismo gotovo kao i sami odlazak. I dok koračam iz auta prema ulazu na aerodrom u sebi ponavljam 'Molim vas, budite dobro. Samo budite dobro i budite tu kad se vratim.' Sve ostalo je nebitno. Na Gate 32 sam. Zovu na ukrcavanje. Uzimam svoj ruksak i krećem u novi život."
Sanda je porijeklom iz Zagreba gdje je i diplomirala na Ekonomskom fakultetu, smjer Marketing. Voli putovati i fotografirati. Veliki je sanjar i ljubitelj životinja. Nomad u nastajanju. Neprofesionalna svirateljica ukulelea.
Sandu pratite na Instagramu i Facebooku.
