Požar, eksplozija, trovanje, gušenje, strujni udari, zaraze, urušavanje, naprezanje, padovi... To sve prijeti vatrogascu kad gasi vatru u zatvorenom prostoru. Gašenje požara u stanu, kući ili podrumu jedna je od najopasnijih radnji na svijetu, objašnjava Siniša Jembrih, zapovjednik JVP-a Zagreb.
Pročitajte i ovo
Požar se može gasiti izvana, ali efikasnije je ući u njega, gasiti samo njegovo središte. A prosječna je temperatura požara u zatvorenom prostoru 800 stupnjeva.
"Za usporedbu, odojak se peče na 200 stupnjeva", objašnjava Jembrih.
Ući u samu vatru je mnogo opasnije, a sve to vatrogasci rade s 25 kilograma opreme na sebi.
"Oprema mora biti tako teška. Ipak su to tri sloja koja mogu izdržati sedam sekundi na temperaturi od 1000 stupnjeva. To znači da možete ući u samu vatru. Teško je i u tome biti, vruće je, ali u tim trenucima čovjek ne razmišlja o takvim 'tričarijama'. Samo gledate gdje su ostali dečki, kako spasiti nečiji život ako treba, što prije završiti intervenciju", govori Kristijan Tomašek.
U 16 godina dugoj karijeri nagledao se svega – požari, izvlačenja ljudi iz smrskanih vozila.
"Posebno pamtim kad smo spašavali radnika Čistoće na kojeg je pijan naletio mladić u automobilu. Smrskao mu je noge, a mi smo ga izvlačili. Bio je to grozan osjećaj. Ali tada ne smijete razmišljati o tome kao o tragediji, nego kao o poslu. Svi se isključujemo", dodaje Kristijan.
Emocije dolaze poslije.
"Slike kroz glavu prolaze nakon intervencije. Često poslije požara samo sjedimo. Tada vlada samo muk", kaže Kristijan.
No to smije trajati samo nekoliko minuta jer nakon toga opet moraju biti profesionalci, analizirati što su možda mogli napraviti bolje, kako idući put postupiti. Adrenalin je taj koji ih tjera da ustraju u opasnom poslu. I humanost.
"Kao klinac volio sam gledati seriju '911'. Tada mi se u pamćenje urezala rečenica jednog vatrogasca koju stalno ponavljam: 'Vatrogasac ne postaješ, kao vatrogasac se rodiš'. Odličan je osjećaj kad nekome pomogneš. Često nam poslije intervencije šalju čestitke ili nam donose kolače. To je baš lijepo". kaže Kristijan.
No nisu samo požari opasni.
"Je li opasnija vatra ili kad visite na užetu, 50 metara od tla, a bura vas udara s više od 100 kilometara na sat?", pita se Ivan Kovačević, zapovjednik JVP-a Split.
Oko 50 posto intervencija čine požari, ostale su pomoć kod prometnih nesreća, stabla na cesti, ispumpavanja, spašavanje od zmija, pa i skidanje mačaka sa stabla. No i on se slaže sa zagrebačkim kolegama, svaka je intervencija priča za sebe.
"Mi smo najopremljenija postrojba u državi, svakodnevno vježbamo i svi smo u vrhunskoj fizičkoj kondiciji, no uvjeti su uvijek drukčiji. Čak 90 posto svih intervencija je čista improvizacija", kaže Kovačević.
Osim što oni moraju biti spremni, pa čim uhvate malo vremena prolaze razne radionice, vježbe i predavanja, na požaru nikad ne smije zakazati ni oprema. U 24 sata dva puta detaljno provjeravaju svoja vozila i opremu.
"Ni danas ne mogu doći k sebi. Tako nešto nisam doživio u cijeloj karijeri"
Težak posao vatrogascima često dodatno otežavaju sami građani.
"Prije nekoliko dana imali smo požar stana u prizemlju u trokatnici. U stan smo jedva ušli. Toliko je bio zatrpan smećem. Ja to u životu nisam vidio", kaže Jozo Džaja, zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Solin.
"Kolege su ugasili požar, a onda zvali pojačanje da im pomognemo očistiti stan. Ja sam ulazio u taj stan i stao na nešto tvrdo. Mislio sam da je to pod. No to je bila stolica, a ispod naslaga smeća tek je bio pod“, kaže Ivan Rubić iz DVD-a Solin.
"U karijeri sam vidio dosta neurednih stanova, ali ovo je bilo strašno. Lopatama smo razgrtali smeće. Toliko se dimilo, kao da nije gorio stan, nego odlagalište smeća. To je jako opasno. U 21. stoljeću ovako dovesti sustanare i vatrogasce u opasnost...", čudi se ljudskim nemarom Džaja. Nakon gašenja izašli su van iz stana, a vlasnica ih je upitala je li joj izgorjela kupaona.
"Koja kupaona, od smeća nismo kupaonu ni vidjeli", prepričava Džaja. Ipak, najstrašnija situacija u kojoj se našao bili su veliki požari kod Splita u ljeto 2017. Njegov DVD bio je jedan od mnogobrojnih koji su grad i okolna mjesta branili od vatrene stihije.
"Bili smo na crkvi u Kučinama, gasili i usput gledali prizor. Krave i ostale životinje kako se spuštaju s Mosora, s brda i bježe od vatre. Bilo je tužno. A vatra svuda oko vas, gotovo smo se i sami našli u okruženju", prisjeća se Džaja.
"Okružile su nas cure. Tražile su da se skinemo"
"Dobili smo dojavu o požaru u stanu. Kad su kolege došle tamo, okružile su ih neke cure i počele ih gotovo skidati. Bila je to djevojačka zabava. Dojava je bila lažna. Kolege kažu da se nisu skinuli. Moramo im vjerovati", kaže Kristijan Tomašek iz JVP-a Zagreb.
Prisjetio se i situacije od prije nekoliko tjedana kad ih je gospođa iz Cvjetnog naselja zvala zbog požara.
"Nismo naišli ni na kakav požar. I to je bila lažna dojava. Došli smo mi, hitna pomoć i policija, a gospođa nam je svima rekla: 'Baš vas je bilo lijepo sve vidjeti na okupu.' Čovjek ne može takvo što vjerovati", kaže Tomašek.
Vatrogasci zato mole da ih se zove samo kad je potrebno, a kad je zaista potrebno, ne treba se ustručavati. Čak i kada je situacija neugodna.
"Nama su već gotovo sve situacije normalne, a čini mi se da je ljudima često neugodno kad naprimjer zaglave u lisičinama. Ne zovu nas odmah, a dotle ruka natekne i onda nam bude još teže. Nas nije briga što radite u slobodno vrijeme, znaju li vam za to možda suprug ili supruga. Mi smo tu da vam pomognemo", zaključuje Ivan Kovačević.
