Od dječje igre do vrtloga društvene moći: 'Cetinska krajina kolijevka nogometa?'

Ljudi se igraju oduvijek i cijeli život. To je fenomen karakterističan i za životinje.

Pročitajte i ovo Slučaj u Austriji Presuda izazvala bijes: Godinama tajno snimao nogometašice u tuševima i svlačionici, neće u zatvor Suđenje Mamiću Vuksan promijenio iskaz: "Bilo je vrlo stresno, puno toga se nisam mogao sjetiti"

tri vijesti o kojima se priča priča provjerenog Internet preplavile snimke sa zagrebačkih ulica, ljudi hodaju goli i rastrojeni. Što je u pozadini? "Vrlo je tanka linija..." 0:17 7 na farmi VIDEO Dramatične snimke velikog požara na istoku Hrvatske: Deseci vatrogasaca na terenu bijes u Francuskoj 11-godišnjakinja pronađena mrtva: Osumnjičen otac dvoje djece prijavljivan zbog silovanja maloljetnica

'Cijeli svijet se igra', kaže arheologinja Dubravka Balen-Letunić, koja je veliki dio karijere posvetila istraživanju prapovijesnih igračaka i igara.

U Hrvatskoj postoje arheološke potvrde o dječjim igračkama od neolitika do danas, što je razdoblje od oko 9.000 godina. Čovjek se, međutim, igrao i ranije, ali za ta razdoblja nema materijalnih dokaza. Igračke su tada bile od slame, drveta i sličnih organskih materijala koji su brzo propali.

'Najviše igračaka imamo od gline, to su razne zdjelice koje se lako modeliraju i otporne su na uništavanja. Potom slijede maleni keramički stolovi i stolice, a prije svega lutke. Slijede figurice različitih životinja, od kojih su neke prepoznatljive, ali većinom sjedinjuju obilježja više likova', objašnjava Dubravka Balen-Letunić.

Zujača najomiljenija prapovijesna igra

Omiljena zabava djece od najranijih vremena, kao i danas, bile su zvečke. To je često lik životinje u koji su se zbog zvučnih efekata umetali kamenčići.

'Zujača, zujka, zuja, potezača jedna je od najomiljenijih igara koja je nepromijenjena oblika preživjela tisuće godina, sve do sredine 19. stoljeća', ističe Dubravka Balen-Letunić i objašnjava da se radi o okrugloj plosnatoj pločici s dvije rupice u sredini, kroz koje se zatezao konop, vrtio pločicu i proizvodio zujav zvuk.

Također, ljudi su oduvijek posezali za raznim predmetima iz okoliša – za pijeskom, oblucima, školjkama, štapovima, plodovima – i maštovito ih prilagođavali igri, kaže ona.

Igra pomicanja žetona po određenim pravilima preteča je današnje dame ili mlina, kojom se igralo i diljem Rimskog carstva. Igrale su se razne igre koje su poznate i danas poput 'lovice', par-nepar itd.

'Ljudi su sretni kad se igraju. Neki od njih u okviru svoga posla nađu zanimaciju koja povećava njihovu kreativnost. U Indiji kažu da za dijete od tri godine možeš reći kakav će biti čovjek', objašnjava arheologinja najstarijeg razdoblja ljudske kulture.

A lopta, balun?!

Kad je nastala lopta, igračka koja upravo trese naš plavi loptasti planet, stručnjacima je teško reći. Dubravka Balen-Letunić misli da bi to moglo biti jako davno, kad je čovjek zamijetio plodove koji se kotrljaju po tlu.

'Poriv da gurne neki od tih plodova, zacijelo je mogao biti prvi korak prema suvremenim igrama', kaže ona.

Njezin kolega Ante Rendić-Miočević također je rezerviran prema određivanju vremena najstarije lopte, ali podsjeća na nadgrobni spomenik sedmogodišnjeg Gaja Laberija u Sinju, koji potječe s prijelaza iz prvog u drugo stoljeće, na kojem se lijepo vidi lopta.

'Dječak drži loptu, sastavljenu od poligonalnih dijelova, koja bi baš mogla biti kožna', kaže Rendić-Miočević i podsjeća da je FIFA svojevremeno prihvatila taj lik kao najstariji dokaz nogometa.

FIFA je objavila fotografiju stele na naslovnoj stranici svoga Biltena broj 71 iz travnja 1969.

'Cetinska krajina kolijevka nogometa?'

Sinjska udruga koja nosi ime po dječaku, ističe da je stelu u 19. stoljeću istraživao njemački povjesničar Theodor Christian Matthias Mommsen (1817-1903), za koga literatura kaže da je
najveći klasični povjesničar 19. stoljeća, stalni tajnik Pruske akademije znanosti i umjetnosti i dobitnik Nobelove nagradu za književnost za djelo Povijest Rima.

Udruga preuzima ocjenu amatera arheologa Josipa Bepa Britvića, zaslužnog za svjetsku promociju spomenika 1969. godine, u kojoj on tvrdi da je 'Cetinska krajina kolijevka nogometa'.

'Nema dokaza da je lopta sa stele služila za igranje nogom, može biti i rukom', kaže Rendić-Miočević i napominje da postoje znatno starije prikazi fresaka na kojima su prikazane djevojke s loptom.

'Te su lopte vjerojatno bile od organskih materijala poput kože, kao i danas, i vjerojatno su ih nabijali nekim laganijim materijalom. To je vjerojatno bila 'krpenjača', kao i ona iz našeg djetinjstva nakon Drugog svjetskog rata', kaže Rendić-Miočević i dodaje da su uz nju čest predmet za igru bili kola i kotači.

Profesor grčkog na Sveučilištu St. Andrews u Škotskoj, Jason König, kaže da je rimsko društvo bilo opsjednuto igrom s loptom, ali da o tome nema puno dokaza jer te igre nisu bile uvrštene u standardne festivale.

Prstić sudbine

Hrvatska arheologija dugo nije svraćala pozornost na igračke, nego je razne takve predmete nazivala kultnim. Jedna posudica koju je pronašla 1981. na području Bogdanovaca, a kasnije je slične nalazila u Sarvašu, Vučedolu i na drugim mjestima, navela je Dubravku Balen-Letunić na drugačiji zaključak.

Posuda je bila mala i imala je otisak dječjeg prsta. Odnijela sam je u tadašnji SUP i zamolila da po otisku prsta ocijene starost osobe. 'Drug' inspektor je bio jako zaposlen, ali je imao kćerku koja je studirala povijest umjetnosti pa ga je nagovorila da napravi analizu prstića. Utvrdio je da je 'umjetnik' bio star između 3 i 4 godine, prisjetila se prekretnice u tumačenju povijesti igračaka u Hrvatskoj arheologinja Balen-Letunić.

'Često su dječje igračke previđali i smatrali ih nebitnima, a zapravo su važan pokazatelj kulture. Iz njih naslućujemo odraz odnosa ljudi među sobom i djece prema okolici, a pokazuju i brižan odnos odraslih prema djeci', objašnjava.

Tijekom svoje karijere više se puta bavila tom temom. U jednom radu opisuje 77 igračaka posudica iz fundusa Arheološkog muzeja u Zagrebu. U njemu ima igračaka koje su odrasli radili za djecu, ali i onih koje su djeca izrađivala, većinom od ostatka gline koju su stariji koristili za 'ozbiljnije' namjene.

Je li to više uopće igra?

Neke od drevnih igara ostale su iste do danas, neke su se razvijale tijekom povijesti i dobile druga značenja, a neke dovedene do svoje suprotnosti. Jedna od takvih je igra astragalima, kostima gležnjeva papkara. Njome su kratili vrijeme mladenački bogovi Eros i Ganimed. Tu bezazlenu dječju igru s vremenom su preuzeli odrasli pa je ona primila hazardni karakter. Njime se kockalo i gatalo, ali dobitnu od 35 mogućih kombinacija dobivali su samo 'sretnici'.

'Komplet astragala nađen je u grobu muškarca u Nezakciju kod Pule, staroj prijestolnici Histra, iz 5. stoljeća prije Krista', ističe arheologinja Balen-Letunić.

Razne vrste kocke i igara na sreću danas su javno regulirane i daju značajne prihode državnoj blagajni. No, nerijetko se čuje da se kocka i kladionice šire na sve društvene skupine, pa i na djecu, te da su nerijetko uzrok razaranja obitelji.

Igre s loptom postigle su nezapamćenu popularnost i oko njih se vrte milijarde eura, dižu se i padaju industrije, ostvaruje se politička moć, manifestira društvena patologija…

Jedan filozof je rekao da igra odraslih rijetko uspijeva ako ne uključuje erotske, financijske ili natjecateljske interese. Stoga je pitanje u kojoj mjeri je ona više uopće igra, budući da je jedna od najuspješnijih definicija igre - da je to 'samo igra'. (Piše: Ivo Lučić/Hina)