Nikad bolje: Sve je isto, ništa isto nije

U ponedjeljak 9. studenog svijet je proslavio 20 godina od rušenja Berlinskog zida, simbola 'željezne zavjese' koja je desetljećima nakon 2. svjetskog rata razdvajala ljudsku civilizaciju na dva nepomirljiva bloka, onaj 'zapadni', demokratski i kapitalistički, i onaj istočni, 'crveni', totalitarni, komunistički. U jednom trenutku suprotstavljenost ta dva pola umalo je dovela do nuklearnog sukoba koji je, prevladavanjem zdrave pameti pred samouništenjem, ipak izbjegnut.

Pročitajte i ovo Traženi oldtimer FOTO Nevjerojatan obrat: Malenom komunističkom automobilu cijena ubrzano raste 71. godišnjica Ruski komunisti traže istragu Staljinove smrti: Sumnjaju da je Zapad u tome imao svoje prste

I dok su se mnogi okupili kako bi proslavili 20 godina od događaja koji je označio kraj komunizma kao ideologije kojom su vladajuće garniture zemalja bivšeg Varšavskog pakta provodile teror nad vlastitim narodima pod izlikom jednakosti i samoupravljanja, dok je narod u tom istom 'samoupravljanju' bio gol i bos, mnoge zabrinjavaju i čude statistički podaci prema kojima mnogi građani zemalja bivšeg istočnog bloka smatraju da im je u komunizmu bilo bolje. Pišu se članci i komentira podatak da gotovo polovica istočnih Nijemaca smatra da je bivši sistem bio bolji, nezadovoljni su i brojni Poljaci, da ne govorimo o Hrvatskoj i prostoru bivše Jugoslavije, koji još nije raskrstio ni sa svim diogađanjima u preteklih više od 100 godina, a kamoli s posljednjih 50-ak ili 60-tak – u Hrvatskoj se još uvijek dijelimo na 'crvene' i 'crne', ni ne pokušavajući dohvatiti povijesnu bit onoga što se dogodilo pa čak niti genezu i posljedice posljednjeg krvavog sukoba na ovim prostorima.

Nikad im nije bilo bolje, a hvata ih nostalgija

No, otkud tolika nostalgija brojnih građana zemalja bivšeg istočnog bloka koje su, za razliku od bivše Jugoslavije, bile u čvrstom zagrljaju crvene 'majčice Rusije', odnosno Sovjetskog saveza? Kako je moguće da osobe koje, prema statistici, žive nikad bolje i duže, žale za sistemom u kojem su bile pod stalnim nadzorom nevidljivih doušnika u obliku susjeda, 'prijatelja' ili članova obitelji, a koji su radili za tajne policije i službe, sada osjećaju nostalgiju za tim vremenima neslobode, straha, siromaštva i sveprožimajućeg beznađa? Ta su pitanja zbog samo prividne asurdnosti situacije već dulje vrijeme i neprestano predmet tumačenja, proučavanja i analize mnogih filozofa, sociologa, psihologa, povjesničara, politologa i mnogih drugih. Sasvim je sigurno da odgovor na to pitanje nije jednostavan ni jednostran. 'Samo budala ne vidi da sve ima dvije strane', citirajmo jednog velikog mislioca. No, naravno, strana je zapravo daleko više i sva su ta nastojanja, barem se želimo nadati, itekako vrijedna u cilju pronalaženja odgovora na pitanje koji bi nam štošta mogao pojasniti o samima sebi.

Razočarenje

No, kada bi ta nastojanja i mnoge zaključke pokušali u jednom trenutku sublimirati i uzrok toj pojavi svesti na jedan pojam, čini mi se da nema prikladnijeg nego što je to - razočarenje. A čime sada imaju biti razočarani ti neslobodni siromasi koji su trabante i wartburge zamijenili mercedesima, raskošnim stanovima i poslovnim uspjesima? Odgovor se opet čini jednostavan u svoj svojoj kompleksnosti – vrlo brzo su naime shvatili da jedina alternativa koja se nudila, u obliku 'demokracije' i kapitalizma, također u svojoj srži donosi neslobodu i porobljavanje. Vuče na Marxa, naravno, ali zašto i ne bi ukoliko je točno. Ukoliko jest. A nedavni poziv Vatikana da je možda došlo vrijeme da se ponovno vratimo izučavanju Marxova učenja, svakako aktualizira takva promišljanja. Jer, što god mislili o Vatikanu, on pažljivo osluškuje i pomno analizira. I kada izađe s prijedlogom, već je, doduše, odavno prošlo pet do 12, ali bolje i to nego da nitko nikada nije rekao ono što zapravo treba reći. Optimisti kažu da nikad nije kasno. A zapravo se ne radi ni o Marxu, ni o Vatikanu, već samo o ljudskosti...

Predvidljiva kolotečina

No, u čemu se sastoji to porobljavanje i nesloboda ideologije i društvenog uređenja koji, navodno, svima daje iste šanse (što god to značilo). U prvom redu, treba se zapitati u čemu se sastojala nesloboda u komunističkom sustavu. Kao i u svakom drugom, sada već možemo reći 'primitivnom' totalitarizmu, u nastojanju da se uništi individualnost na korist kolektiva kojim onda vladajuća garnitura po obrascima masovne psihologije, uz pomoć propagande i terora, manipulira. Radi se o stravičnom 'izumu' 20. stoljeća koji svoje korijene ima u dubljoj prošlosti. Kako ipak sačuvati individualnost u takvoj konstelaciji snaga? U tišini. Naravno. Slobodna misao ima samo jednog neprijatelja, on se sastoji u državnom aparatu. Neprijatelj je jasno označen i barem je s te strane stvar jasna te se daljnje postupanje uvijek može planirati. Jer 'zvijer' ima svoju rutinu, zna se kada spava i što se ne smije činiti da je se ne probudi. To je učmalost, ali i predvidljiva kolotečina. Naravno da običnom građaninu u takvoj 'sigurnosti' nije ugodno, ali istovremeno točno zna kako sačuvati vlastitu kožu. No, onda pada željezna zavjesa i područja opustošenog duha i usahlih egzistencija propuhuju vjetrovi 'slobode' i 'jednakih šansi', a koji sa sobom donose i 'fine' supstance koje se nisu mogle nazrijeti ni prepoznati ograničenim i rijetkim provirivanjem iza željezne zavjese i bojažljivim pogledima preko Zida.

Promašena funkcija države

Svemoćni državni aparat koji je sve nastojao držati pod kontrolom i koji je postao samom sebi svrha, nestao je, no funkcija države, ono što bi ona trebala biti, ponovno je izmaknula. Kao i uvijek dosad. Država je opet ostala sama sebi svrha, no više ne provodi teror. I to bi trebala biti dobra vijest. Umjesto nje, isključivo tržište određuje sudbinu pojedinca, a država je ovdje kako bi svima omogućila iste šanse na njemu. No, onome tko posrne, a mora biti i takvih, ona ne može, bolje reči, ne želi pomoći. Umjesto čvrste ruke države dobili smo indiferentnog promatrača 'stanja na tržištu' koji pere ruke kada stvari krenu nizbrdo. Građani će plaćati 'krizni porez' i ona će svakako opstati. Umjesto vidljivog i samo jednog neprijatelja, svemoćno tržište bacilo nas je u baru gdje takvih neprijatelja ima bezbroj, ili bolje reći, barem pet milijardi. Jer, kapitalizam se temelji na neprekidnom i brutalnom natjecanju među pojedincima. Možemo lako zamisliti nekoliko istočnih Nijemaca koji su potiho u mraku kakve socrealističke izbe bojažljivo rogoborili protiv režima, čime su između sebe stvorili snažnu vezu koja je od njih stvorila prijatelje, kolege, borce za slobodu itd. itd., uglavnom, srodne duše. Srodne duše koje su danas, u postuliranom natjecanju na poslovnom, što u kapitalizmu znači i isključivom egzistencijalnom planu, možda smrtni neprijatelji.

Show must go on

Jer, kapitalizam ne trpi odanost, prijateljstvo, suosjećanje, životnost...kao ni komunizam. Samo drugim putem teži istom cilju – lagodnom životu nekolicine na uštrb potlačene većine. I u tome nema granica – stalno natjecanje svoj cilj ima u stalnom i sve većem zgrtanju dobiti. Ukoliko netko kaže: Imam dosta, stajem; drugi krokodili u bari će ga proždrijeti. Ne može nitko odlučiti da se povuče iz igre. Ako se to dozvoli i samo jednom, igra je propala. A krupnom kapitalu to nije u interesu. To je isti onaj obrazac prema kojem je nastala i aktualna velika kriza i recesija. Stalna pohlepa za sve većim stjecanjem dovela je do bezumno krivih procjena, što je cijeli svijet bacilo na sam rub katastrofe. A preživjele banke ni u takvim okolnostima ne odustaju. Na kredit od 60 tisuća eura, što je dostatno za kakvu malenu garsonijeru na periferiji Zagreba, nakon 30 godina dat ćete im još 80 tisuća...Više nego dvostruko... Posljedica su već toliko puta prožvakane teze o otuđenosti, osamljenosti pojedinca u kapitalističkom društvu... No, pitanje je zapravo jesu li prožvakane. Jesmo li uopće išta osvijestili od svega onog što je bilo i što jest da bi to mogli potom prožvakati? Odgovor, čini se negativan, možda je upravo u statističkim podacima koji govore da veliki postoci građana koji su živjeli pod komunističkim terorom, sada misle da je tada bilo bolje nego danas. Zašto? Zato što se u biti ništa nije promijenilo, samo kulise bolje izgledaju, kvalitetnije su izrađene. Uostalom, nisu li ljudi skloni s protokom vremena govoriti kako je prije bilo bolje. Naravno da jesu - tada su barem bili mlađi, kada je već sve drugo u biti ostalo isto.