Galerija
Gledajući najavu kandidature Kolinde Grabar-Kitarović, teško je odlučiti je li neuvjerljivija bila izvedba ili sadržaj. Toliko floskula, ispraznih metafora i patetike može se čuti jedino na nekom osnovnoškolskom natjecanju u pisanju poezije.
Metaforične rečenice poput: ''na krilima vjere branitelja moramo graditi zemlju'' ili ''ono što su branitelji, 'heroji domovinskog rata' srcem branili, mi moramo čuvati i na tim temeljima graditi budućnost'' ili metaforične fraze kao ''znanje je nova valuta", ''gospodarstvo mora disati punim plućima", demografija je ''pitanje svih pitanja", želim ''Hrvatsku po mjeri čovjeka", toliko su isprazne, potrošene, neoriginalne da govoru, retorički gledano, čine više štete nego koristi.
Dječja metaforika
Figurativnost je dobra ako je originalna, ako je začudna i privlači pozornost slušatelja pa tek tada uljepšava govor i pridonosi njegovoj uvjerljivosti. Ovakva, dječja metaforika, ona koja ''dođe na prvu", u ozbiljnim govorničkim situacijama zvuči smiješno i, što je najvažnije - neuvjerljivo. Kolinda Grabar-Kitarović nakon pet godina obnašanja te "časne funkcije predsjednika" nije svladala osnove političke retorike.
Najtužnije je to što je ovo pripremljen govor, što je, sudeći po izvedbi, uvježban (čak i preuvježban!), a toliko neuvjerljiv. Nabrajanje svega što je tijekom mandata učinila, za što se borila i zalagala, popraćeno je neautentičnom izvedbom.
Promjena izraza lica
Kada govori o nestalima, mijenja mimiku, izraz lica postaje tužan, ton glasa se mijenja, utišava se i govori: ''Posebno mi je na srcu bilo pronalaženje nestalih''. Ubrzo nakon toga taj izraz lica se mijenja, glas se mijenja, stavlja se smiješak na lice i govori o ''našim mladima koji bi trebali dobiti više stipendija, obrazovati se i ostajati u svojoj zemlji''.
Nedugo zatim, facijalna ekspresija pokazuje gađanje i prijezir kad govori o pravosuđu koje je potrebno reformirati. A ponovno zatim ponos, čvrstoća glasa, snažna gesta sa stisnutim šakama kada govori o tome da je ''ponosno nosila boje hrvatskoga grba".
Koliko je uvježbano, toliko je loše izvedeno
I naravno, bilo je tu i nježnosti u glasu i blagog osmijeha kada se spominje ''100. godišnjica rođenja predsjednika Tuđmana". Dakle, čitav spektar emocija koje su se odražavale njezinim glasom, mimikom, gestom (od ponosa preko tuge do odlučnosti i čvrstoće) u 20-ak minuta obraćanja.
Gledajući Kolindu Grabar-Kitarović, stvara se dojam da je zaista uvježbavala kako će gestom pokazati kad govori ''Vaše povjerenje, moja je snaga". Međutim, toliko je to naučeno, uvježbano i toliko loše izvedeno da izgleda odglumljeno. I to ne profesionalno, već amaterski odglumljeno.
Idući kandidat, molimo!
U nabrajanju svega što je inicirala, potaknula, napravila, Kolinda Grabar-Kitarović tijekom svog mandata nije napravila puno što se tiče govorničke uvjerljivosti. Naprotiv, ne dopustiti novinarska pitanja znak je nesigurnosti, znak je ''štreberskog" pristupa govorničkom dijelu posla pod načelom: ''Naučila sam ono što mi je bio zadatak, mogu to izvesti u kontroliranim uvjetima, ali ne smije mi se ništa nepredviđeno dogoditi jer tada sav moj trud može pasti u vodu''. Ipak, pokušaj da se kontroliraju svi uvjeti, govori u prilog ne samo govorničkoj nesigurnosti, nego i političkoj.
Nevjerojatno je da Kolinda Grabar-Kitarović, sa svim svojim pripremama, s toliko vremena do najave kandidature, nije mogla smisliti nešto više što će ponuditi biračima od toga da želi ''Hrvatsku po mjeri čovjeka", da želi da ''građani žive dostojanstveno", u zemlji koja je ''teško izborila svoju slobodu" zahvaljujući ''vjeri koja nas je sačuvala u najtežim trenucima" i da će raditi sve u službi ''opstanka obitelji" jer mi ''ili opstajemo ili nestajemo kao narod".
Apelirala je ona na ''vrijednosti koje nas okupljaju, a ne razdvajaju i koje nas čine ponosnima da živimo u Hrvatskoj", a na kraju nas pokušala uvjeriti da je ona dobar izbor "zato što vjeruje u Hrvatsku". Međutim, trebala je ipak posvetiti više pozornosti tome da glasači, slušajući je i gledajući, vjeruju njoj. Jer najava kandidature Kolinde Grabar-Kitarović bila je kao neka loša audicija za glumce amatere, nakon čije izvedbe jedino možemo reći: hvala, idući kandidat, molimo!
