Predizborna kampanja službeno počinje, a s njom i sučeljavanja, predstavljanja programa i međusobna retorička nadmetanja, čini se, nikad većeg broja zainteresiranih za pozicije saborskih zastupnika. I onih, retorički najzanimljivijih, zainteresiranih za poziciju premijera. Jedan od njih je i Milan Bandić, koji je tijekom godina izgradio prepoznatljiv govornički stil. To je stil koji najbolje odgovara definiciji populista – onaj koji govori sve što građani žele čuti, onaj koji detektira probleme s kojima se susreću i sebe predstavlja kao spasitelja koji jedini može pomoći „malom čovjeku“.
Koje su to retoričke specifičnosti Milana Bandića? Prva, u fokusu svih izjava, programa i planova je uvijek on – Milan Bandić (čak i sam o sebi govori u trećem licu). On je taj koji radi 16 sati na dan, 365 dana u godini, koji je svugdje, uvijek na usluzi građanima. To je imidž koji je izgradio. Nije neobično da u političkom diskursu etos govornika, njegova kompetencija i vjerodostojnost imaju važnu ulogu, međutim, kod Milana Bandića to je doseglo neviđene razmjere, a njegove samohvala često su na rubu nevjerojatnog. Iskoristio je vrlo jednostavnu retoričku taktiku - upornim ponavljanjem istih izjava (s razlikama u nijansama) o tome koliko radi (bolje reći dela) uvjerio je građane Zagreba nekoliko puta zaredom da je upravo on najbolji izbor za gradonačelnika. I sada istu (prokušanu taktiku) pokušava iskoristiti za parlamentarne izbore. Pitanje je koliko će u tome biti uspješan.
Racionalno, razumski gledano, analizirajući njegovu argumentaciju postavlja se pitanje kako je takvom retorikom uopće dobio glasove Zagrepčana toliko puta. No, odgovor je jednostavan – odluka o glasu na izborima nije uvijek ni logična ni racionalna niti rezultat argumentacijske analize. I upravo na to Bandić računa – glasove dobiti na temelju vlastitoga etosa („ja sam taj koji sve može“ obrazac) i patosa (brinem o obespravljenima, socijalno ugroženima, starima i nemoćnima). Na pitanje kako će se kao premijer postaviti prema umirovljenicima i njihovim mirovinama, on odgovara da se u gradu Zagrebu umirovljenici u tramvajima voze besplatno!
Na pitanje hoće li povećati plaće građanima, hoće li biti bolji standard, odgovara da Zagrepčani žive najbolje u Hrvatskoj (i to, naravno, zahvaljujući njemu!). Može Milan Bandić govoriti o svom programu i sat vremena u bilo kojem studiju, ali se cijela njegova kampanja svodi na jedan argument kojim želi građane uvjeriti da upravo on mora biti idući premijer: Ja sam uspješan gradonačelnik pa ću biti i uspješan premijer. Sva pitanja koja mu novinari postavljaju vidi kao gnjavažu, kao sitne provokacije na koje vidno iživciran mora odgovarati jer njegova je logika jednostavna i čudi se ako drugi u to sumnjaju. Njegova komparativna prednost u odnosu na Milanovića i Plenkovića je to što je on gradonačelnik Zagreba, njegova kompetencija da bude premijer je to što je gradonačelnik Zagreba.
Iako logika i argumentacija često izostaju u njegovim govorima i izjavama, retoričke vještine Milana Bandića ne mogu se zanijekati. Vještina koju je doveo do savršenstva (osim samohvale) jest i vještina izbjegavanja odgovora na neugodna pitanja. Iz svake neugodne situacije za koju bi se prosječan političar trebao pripremiti kako bi odgovorio na prozivanja i kritike, Milan Bandić s nevjerojatnom lakoćom često bez teksta ostavlja i kritičare i novinare. I loša voda u jednom od zagrebačkih kvartova, i problemi u zimskim uvjetima, i rupa na cesti, i fontane, sve su to situacije u kojima on kolokvijalnim rječnikom (takozvanim starim zagrebačkim) uz malo humora sklizne sa skliskog terena, a građane ostavi u čudu pitajući se: Ma, je li on to zaista rekao?
I vrlo vjerojatno bi i na kritike o nedostatku logike i argumentacije u svojoj retorici rekao: ja nemam vremena smišljati argumente jer sam 16 sati na terenu s građanima koji me trebaju.
I nakon svih nelogičnosti, nakon mlaćenja prazne slame, nakon ponavljanja vječno istih ispraznih fraza i floskula, Milan Bandić govori: Ja sam daleko od ideala, ali sam i dalje najbolji.
U to je zaista teško povjerovati.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.
