Kada ste majka dvoje djece i živite u kući bez priključka na vodovod, život zna biti težak. Kada suprug radi u restoranu u vrijeme pandemije i živite samo od njegove plaće, zna biti još teži. Tada obrćete svaku kunu, sadite vlastiti vrt, pečete kruh. Kada uz to još imate rak, tada postaje jedva podnošljivo. Tako živi Mirjana (41) iz Dubranca pokraj Velike Gorice.
"Imam rak dojke", kaže Mirjana Petrušić (41). "Znate, trenutak u kojem vam netko to kaže trenutak je u kojem vam se čitav život polomi pred očima", govori.
Za dijagnozu je čula u rujnu 2019., u prosincu 2020. ultrazvuk je pokazao metastaze na limfnom čvoru. Termin za operaciju dobila je u ožujku ove godine. I rak i limfne čvorove ispod lijevog pazuha su joj odstranili. "Tom rukom više baš i ne mogu, pa sve više-manje obavljam desnom. Pa me sad i ta boli", govori majka dvoje djece, jednom je sedam, drugom pet godina.
Operacija nije riješila problem, rak je hormonski. U četvrtak prvi put ide na kemoterapiju. Njezina priča mogla bi poslužiti kao primjer mnogim ženama. Nakon što je rodila drugo dijete, slučajno je napipala kvržicu. Trenutak-dva brige, a onda je prešla preko toga. 'Vjerojatno nije ništa, dojim, mliječna žlijezda', mislila je i zaboravila. Negdje u to vrijeme i otac joj je umro. Nije bilo vremena za tu brigu. Sjetila se kvržice gotovo dvije godine poslije. Još je bila tamo.
"Želite opet kontrolu, da vaš život pripada vama"
"2019. su mi rekli da odmah idem na operaciju. Bila sam u šoku. Pokušala sam brojnim alternativnim metodama. Osjećaj nemoći bio je takav da sam trebala na neki način upregnuti sve svoje moždane vijuge, pa sam tako godinu dana dan i noć čitala, istraživala i primjenjivala sve što dovodi do mogućeg uništavanja raka. Nakon početnog šoka pokušavate na neki način preuzeti kontrolu. Želite da vaš život ponovno pripada vama. Zanesete se da možete kontrolirati rak. A dok živite u toj mogućnosti nestvarnog izbora, rak se širi i djeluje. Sasiječe vas vatrena bol kroz tijelo, oduzme vam snagu, živost...", objašnjava Mirjana.
Trpi, kaže, pred djecom. Iako su i ona i suprug tešku situaciju nastojali kriti od njih, nekako su saznali.
"Slučajno sam naišla na prizor kćeri koja objašnjava lutkici: 'Tvoja mama će umrijeti, ali ne boj se, ja ću biti uz tebe.' To me zaprepastilo. I sin mi je u to vrijeme imao problema s mokrenjem. Od straha. Sve drugo tada je palo u drugi plan. Ja sam od tada dobro. Morala sam biti", ističe. A nije bila jer problemi su se gomilali.
"Djeca traže banane, a ja nemam"
Mirjanin suprug radi u jednom restoranu. Dok rade restorani, radi i on. Kad je lockdown, žive od državne potpore. Tako je u studenom prošle godine obitelj završila na minimalcu. Kako to često bude, tada se sve poklopi, a nevolje se zaredaju. Ode veš-mašina, ispadne da pumpa iz bunara iz kojeg uzimaju vodu za neke poslove nabije 4000 kuna električne energije samo za nadoplatu. Životni troškovi odjednom skoče u isto vrijeme kad se primanja smanje. Današnji saldo - 26.000 kuna duga na kreditnoj kartici. Mjesečno na otplatu ode 4000 kuna. Još 1000 kuna na struju.
"Radimo non-stop, želimo se iščupati, ali je sve teže. Sve se nekako poklopilo u isto vrijeme. I moja bolest, i korona, i svi ti izvanredni troškovi. Bilo bi lakše da smo za sve krivi sami, nekim nemarom, propustom. Suprug je prije radio u Austriji, išao na sezone, a djeca ga obožavaju, pa su patila. Pitala su me zašto ih je tata ostavio.
Tada smo rekli da novac nije vrijedan toga, živjet ćemo na najmanjem minimalcu, samo da smo skupa. Pazimo na svaku kunu, pečem kruh, radim vlastiti maslac i sir, on radi 12 sati na dan, ide biciklom na posao kad je toplo, ja uzgajam svoj vrt, imamo maline", govori.
Tako preko ljeta ima voća, ali kad djeca zatraže banane zimi, kaže, ne zna što bi im rekla. Prije nije tako živjela. Sa 16 godina otišla je, kaže u Njemačku, tamo završila školu, mogla si je priuštiti što je htjela. Vratila se u Hrvatsku, s nešto ušteđevine. Na pitanje što si je zadnje kupila, za sebe, kaže: "Nakon potresa koji nas je sve polomio jer smo blizu epicentra, u selo je stigao kamion s donacijama. Napokon sam si našla zimske čizme mog broja. Sad sam nekoliko godina mirna. Inače se opskrbljujem u onim grupama na Facebooku gdje se dijele stvari."
Po vodu na nekoliko kilometara udaljenu česmu
"A onda vodovod. Ako me to nije koštalo tog raka...", govori.
Priča kako je prije nekoliko godina kroz mjesto prošao gradski vodovod. Njihova je kuća nekoliko desetaka metara udaljena od glavne ceste, pa nije dohvatio i njih. Rješenje im je gusterna, koja, kažu, košta 14.000 kuna. Potpuno nedostižno. Ostaje im odlazak na česmu po pitku vodu.
"Kad smo doznali da nam je ta pumpa iz bunara nabila toliko troškova za struju, stala sam ispred bunara i gledala. Tad nismo imali ni kune, mislila sam, bolest, neimaština, ništa mi drugo ne preostaje nego da se bacim. U tom trenutku nazvao me brat. Plakala sam mu na telefon, rekla sam da mi je spasio život", kaže Mirjana.
Pitali smo i Grad Veliku Goricu, pod koji Dubranec administrativno pripada, u čemu je problem s vodovodom.
"Na predmetnom području postoji izgrađeni magistralni cjevovod. Budući da se nekretnina gospođe Petrušić ne nalazi uz magistralni cjevovod, već do njezine nekretnine vodi pristupni put u vlasništvu RH, potrebno je izgraditi ulični cjevovod u duljini od 100 metara. Gradnji se može pristupiti tek nakon izrade tehničke dokumentacije, riješenih imovinskopravnih odnosa te ishođenih svih potrebnih akata za gradnju", objasnili su u Gradu.
Ako želite pomoći Mirjani i njezinoj obitelji, možete to učiniti donacijom na ovaj račun:
Mirjana Petrušić
IBAN: HR7723600003240026255
Pravila objave komentara