Međunarodni dan nestalih osoba: ''Njih su ubili onaj dan, a nas se ubija 26 godina''

Ključ za rasvjetljavanje njihove sudbine u rukama je službenog Beograda, uvjereni su članovi obitelji nestalih hrvatskih branitelja i civila.

Pročitajte i ovo Promenada Pogledajte kako izgleda najduža šetnica u ovom dijelu Europe, danas je otvorena u Osijeku Svetica Mnogima je simbol ljubavi prema bližnjemu, a Osijek joj je odao posebnu počast: "U svijetu koji je često u potrazi za mirom..."

Ilija Lovrić svoga sina Ivicu traži 26 godina. Nestao je 6. listopada 1991. kada se njegova jedinica našla u neprijateljskom okruženju. "Imao je samo 18 godina i to nepunih 18", rekao je Ilija.

Među posljednjima koji ga je vidio živoga, Ivičin je suborac, sadašnji osječko-baranjski župan Ivan Anušić. "Ivica se nije uspio probiti kroz obruč. Ja sam se uspio vratiti. Ivica na žalost nije", ispričao je Anušić.

Od tada Ivici se gubi svaki trag. Obitelji nestalih uvjerene su da se istina o sudbini njihovih sinova i očeva skriva u Beogradu.

"Dokumente tražimo iz Beograda. Kad se oni rasvijetle onda mislim da ćemo mi barem pola naših nestalih riješiti, ali oni su zaliveni kao beton i samo šute", rekla je Manda Patko iz Udruge Vukovarske majke.

Na suradnju sa službenim Beogradom požalio se i ministar branitelja Tomo Medved u čijoj je nadležnosti traženje nestalih. "Srbija i dalje ne surađuje, odnosno ne doprinosi kroz dostavljanje informacija i spoznaja o sudbini nestalih osoba što nam iznimno otežava naš posao", rekao je Medved.

U 26 godina potrage za nestalima, u Hrvatskoj je otkriveno 150 masovnih, te 1.200 pojedinačnih grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci 5.127 osoba. Od toga su identificirane 4.183 osobe.

"Mi sad tražimo samo posmrtne ostatke, tu nema više tijela, to su samo kosti ostale, ali barem da ih pronađemo, da se i mi smirimo i oni da se smire", kaže Patko. Iz Osijeka obitelji nestalih šalju još jedan apel onima koji nešto znaju da to ne skrivaju.

Razgovarali smo s Marijom Šestan, majkom nestalog vukovarskog branitelja Tomislava.

Kada ste zadnji put vidjeli svog sina?

Zadnji put sam ga vidjela 1991. godine kada je Komerc zapaljen i kada je gorio. On je odveden iz kolone iz Borova Komerca u Borovo selo i od tamo mu se gubi svaki trag.

Kad ste se vratili u Vukovar, vjerovali ste da ćete odgovore na vaša pitanja naći u Vukovaru, u Borovu selu, niste ih dobili. Gdje sad tražite odgovore?

Sada, 26 godina, tražim uporno sa svim ostalim obiteljima svije najmilije i nadamo se da ukoliko se otvore arhivi u Srbiji i ako pokaže Vlada Srbije svoju dobru volju, da nam da dokumente, da ćemo riješiti sudbinu naših najmilijih.

Vjerujete da se istina krije u njihovim arhivima?

Vjerujem, zato što do sada nismo uspjeli ništa naći. A isto tako apeliram i na sve one koji znaju bilo što o našim najmilijima, neka dostave informacije, neka olakšaju svoju savjest i neka nam pomognu, jer njih su ubili onaj dan, a nas se ubija 26 godina u tom neznanju, u tom traženju.

Gdje Vi palite svijeću za svog sina?

Ja sam pregrmila u sebi tu činjenicu da on više nije živ, jer 26 godina je jako mnogo i do sad sam palila svijeću na nogometnom stadionu u Borovu, gdje je igrao za nogometni klub. Međutim, sada imamo ovdje jedinstven spomenik za sve nestale i tu zapalim svijeću i pomolim se. To je mjesto koje mi je dostupno i gdje se mogu isplakati, ali bih još više voljela rasvijetliti sudbinu koju je on prošao